Suze lagano zamućuju oči, srce je radosno i sretno dok se glavom izmjenjuju misli o proteklih sedam mjeseci. Emocije su snažne i prsti ne pronalaze dovoljno riječi da ih mogu izraziti.
Preskočiti prepreke, kada misliš odustati. Stisnuti zube i nadvladati bol. Protrčati kroz trening, kada ti izgleda ne moguće odraditi ga. I na kraju završiti polumaraton, kad misliš da će te hitna morati pokupiti nakon 10 km jer te izdalo koljeno.
Sve velike riječi gube smisao pod onom jednom misli: Uspjela sam pobijediti sebe! To je jedino važno, to je bio moj cilj.
Osobno je, jer znaš kako i u kakvom si stanju započeo ovo putovanje. Znaš što je ostalo ispisano tamo u šumi dok si se mučio istrčati još jedan kilometar, osvojiti još jednu uzbrdicu. Znaš s kime si se borio dok si pokušavao uhvatiti zrak i umiriti puls koji je urlao! Koga si bodrio i kome si postavljao pitanja: Treba li mi ovo, ali zaista!?
Svakim istrčanim metrom, sanjala sam o novom istrčanom metru. Svaki istrčani kilometar ispisivao je svoju priču i postavljao nove izazove. Ponekad me ljutio, ponekad me bolio, ponekad me svladao, ali uvijek me na kraju usrećio.
Ako me pitate zašto volim trčanje? Odgovor je lagan: Jednostavno volim trčati. Nema tu previše filozofije, jednostavno je, volim osjećaj koji mi trčanje ostavlja. Volim osjećaj slobode koji mi pruža.
Volim prašnjave putove kroz šumu, cvrkut ptica, miris pokošene trave u Maksimiru i ljepotu trčanja uz Savu dok većina grada u subotnje jutro još spava. Pronašla sam neku neobjašnjivu ljepotu i smirenost u trčanju.
Ako me pitate zašto volim trčati u školi? Odgovor je : Ljudi.
Volim nasmijana lica dragih ljudi koji prolaze kraj mene trčeći za svoj gušt.
Volim bodrenje da nastavi kad vidiš da se netko muči, da se ti sam mučiš.
Volim ljepotu napretka i slova A, B,C, D, E i F, s naglaskom na D ;).
Volim natjecateljski duh kod jednih i duh: Polako, lako ćemo, uživajmo, kod drugih.
Volim nova poznanstva koja su obogatila moj život.
Volim smijeh i ljepotu različitosti u svima nama.
Volim trud koji treneri ulažu da nam pomognu da pomjerimo granice, pomaknemo se za još jedan korak, shvatimo da možemo onda kada sumnjamo i nadvladamo.
Zahvalna sam adidas školi trčanja što me potaknula da jednom predivnom sportu dam priliku da postane dijelom mog života. Ono što mi se činilo nedostižno i ne moguće postalo je dostižno i moguće.
Sada kada me prijatelji ispituju: Trčiš!? Ma daj, kaj stvarno možeš pretrčati toliko puno kilometara!? Fakat ti se divimo! Odmahnem glavom i kažem: Da, a sve je počelo sa 1 minutom trčanja i 2 minuta hodanja 😉 .
Nije važno trčiš li prvi ili zadnji, sporo ili brzo…nije važno koliko kilometara pretrčiš i da li će ti netko čestitati na kraju. Važno je da trčiš, zbog sebe, zbog svog gušta jer na kraju jedina osoba od koje trebaš biti bolji sljedeći put kad staneš na stazu si: ti.
Prva stanica putovanja ostaje za nama… AŠT GENERACIJO 2013. USPIJELI SMO!!!!
A sad, idemo dalje… 🙂
Bernarda Pem