fbpx

Uvijek želim više

Kako sam počela? U Školici, naravno. Upis u Školicu, kako je od milja zovem, je najbolja odluka koju sam donijela ove godine.

Sjećam se prvog treninga kad smo se nekako trebali podijeliti u dvije grupe. Na nagovor moje šogorice priključujemo se A grupi koja je “naprednija” jer kao, mi možemo istrčati kilometar ili dva. Bila sam tada jako nesigurna jer sam mislila, smijat će mi se ako ne budem mogla. To se, srećom, nikad nije desilo. I ostali su, vjerujem, bili isto toliko nesigurni.

Inače, nije baš da nisam sportski tip, ali od djetinjstva nisam ništa ozbiljnije trenirala.

Prije godinu i pol, nakon udaje za voljenog muškarca, rodila sam prekrasnog sina, a nakon trudnoće, poroda, oporavka, trebalo mi je nešto baš poput Školice, da se ponovo pokrenem i krenem iz nule.

Prvi treninzi: minuta trčanja – minuta hoda. Krenula. Istrčala svoju prvu minutu i tako zakoračila u novi, za mene do tad nepoznati svijet trkača. I odjednom, više nisam mrzila svoju šogoricu što me nagovorila na Školu i na A grupu. 🙂 Ti prvi treninzi, od minutu, dvije, tri, se nisu činili kao neki big deal. Odradila sam ih s lakoćom. Sve do treninga s 4 minute trčanja. Taj trening nisam bila u mogućnosti odraditi s grupom, pa sam ga odradila sama. Jedva sam preživjela te 4 minute. Činile su se kao čitava vječnost! Vjerojatno sam krenula prebrzo, ne znajući još procijeniti svoje mogućnosti. Završila trening. Disala na škrge. Mrzila sebe i trčanje, i tenisice i svih i sve.

Ali od tada… od te 4 minute… U meni je samo rastao neki inat. Tad sam ujedno i shvatila da što je teži trening, a ja ga uspijem odraditi, to se bolje nakon njega osjećam. Često sama sebi kažem “Izdrži, proći će! Ne može trajati vječno”! I znate što? Istina je. Nikad ne traje vječno! I prije bih umrla nego priznala da ne mogu i odustala. Krepat ma ne molat, rekli bi mi primorci. Mazohizam? Možda.

Za svoju prvu utrku sam se prijavila nakon nepuna 2 mjeseca treniranja. Strpljenje nije moja vrlina. Bila je to utrka “Molo longo trk” u sklopu riječkog “Homo si teć”. Sad tek vidim da je i to bilo velik zalogaj, ali nisam mogla obuzdati svoje ambicije. Lagala bih kad bih rekla da sam s lakoćom istrčala tih cca 7 km. Bilo mi je jako teško, i vruće, i naporno. Jedva sam dolazila do zraka, ali ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet stati, ili nedaj Bože, odustati. U cilju me čekao moj suprug i htjela sam da bude ponosan. I bio je. Istrčala sam. Dočekao me s buketom cvijeća. Presretna. Ma tko se više sjeća da je bilo teško!?

Nakon te, istrčala sam još po jednu utrku na 5, i jednu na 7 kilometara. Prva službena utrka sa Školicom je bila utrka u Fužinama. 7km. Sjećam se stajanja u redu za prijave. Isti dan se trčao i polumaraton i red za prijavu polumaratona je bio odmah do našeg. Sjećam se i kako sam s dozom zavisti gledala u te divne ljude koji će istrčati polumaraton. I ja bih voljela biti u njihovom redu.

Počela i završila utrka. Ja istrčala svojih 7 za 35:30. 5.mjesto u poretku, žene. Neloš rezultat. Ali ja bi još, i ja bi više. ALI. Uvijek postoji “ALI”. Nekoliko dana nakon Fužina sam bila naručena na operaciju pupčane kile koju sam dobila još u trudnoći. To će značiti najmanje 6 tjedana mirovanja i netrčanja. Taman kad sam malo dobila krila, kad sam uhvatila zalet, ja sam morala stati.

Nakon točno 6 tjedana sam se vratila na trening. Svi moji školarci su itekako napredovali za to vrijeme, odrađujući naporne treninge u Kastavskoj šumi, na nemilim i napornim uzbrdicama. Mrzila sam što sam toliko propustila. Trebala sam opet započeti lagano, a najradije bi izbrisala onih dugih 6 tjedana. Već nakon nekoliko treninga, i nakon što me trener par puta upozorio da se doziram, osjetila sam da mogu. Vratila sam se, napokon!

Prva utrka nakon operacije i oporavka je bila ovogodišnji Istrian Wine Run. Kolega iz Škole, šogorica i ja smo prijavili štafetu. 3 x 7 km. Budući da je utrka bila dan nakon napornog treninga, dobili smo uputu od trenera da ne pretjerujemo. Kako s trčanjem, tako ni s vinom. 🙂

Budući da je to hedonistička utrka i da je naglasak na zabavi, a ne na rezultatu, nas troje smo odlučili svi krenuti od početka utrke i doći do kraja. Dakle, istrčati polumaraton. Odlučili smo, makar četveronoške dopuzali do cilja, uspjet ćemo. Vrijeme nam nije išlo u prilog. Bilo je izrazito toplo i sunce je nemilo pržilo. Trčali smo kroz prekrasna istarska polja i vinograde, po usijanoj zemlji i prašini koja se dizala zbog suše. Srećom, bilo je dovoljno okrijepnih stanica na kojima nas je, osim svirke uživo, u život vraćala i bogata ponuda raznog voća, vode, ali naravno i vina. Zalijevali smo se vodom, plesali smo, pjevali… i stigli do cilja! Uzbuđeni, sretni, ponosni, umorni, i prljavi od prašine koja nam se lijepila za znojna tijela. Prolazak kroz cilj nakon istrčanog 21kilometra je neopisiv osjećaj, i kod mene je otvorio samo još veće apetite. Veselim se sljedećem polumaratonu, a nakon toga, tko zna.. ja uvijek želim više.

Nadam se maratonu jednog dana.

I onda se sjetim one 4 minute s početka i izmami mi osmijeh.

Tko zna… Jednog dana.

Napisala: Josipa

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts