fbpx

Više ne izlaziš petkom, jer trčiš subotom?

„Čekaj.. ti trčiš i plaćaš za to što trčiš?“- bilo je prvo pitanje koje sam čula od prijatelja, obitelji i poznanika kada sam nakon nekoliko tjedana veselo objavila kako trčim u adidas školi trčanja. Da, trčim, jer.. to volim, jer me to ispunjava pozitvnom energijom, jer se osjećam bolje, jer imam cool ekipu… jer… i tako dalje. Onima koji trče ili su bilo kad trčali (pa čak i za autobusom!) jasno je o čemu pričam i ne moram dalje objašnjavati. A u nastavku pročitajte moje viđenje i iskustva iz adidas škole trčanja.

Lori-ast

Dok sam pred nekih 10-tak godina počela samovoljno trčati po opatijskom Lungo mare, jer mi se to, eto, učinilo zanimljivim, s mnogim pauzama i neredovitostima, sve do danas mogu reći da trčim, više ili manje redovito, uspješno ili manje uspješno. Iako kao dijete uopće nisam bila sportski tip, čak sam i bježala od sporta kao glavom bez obzira i izbjegavala tjelesni u školi, s godinama to me počelo sve više zanimati i intrigirati. Shvatila sam kako sport utječe ne mene, moje tijelo i raspoloženje.

Ne znam zašto, ali trčanje me oduvijek privlačilo. Počela sam povremeno čitati o tome na internetu, pratila Trčanje.hr., s vremenom kupovala sve više „trkaće“ odjeće, sve bolje i bolje tenisice,.. ali osjećala sam kako još mnogo toga zapravo ne znam. Pa sam nabacila pokoju kilicu pa me počela boliti potkoljenica (ili tzv. trkačka pokosnica) pa sam malo trčala pa malo nisam…

Upis u Adidas školu trčanja bio je samo jedan korak naprijed. Škola trčanja ima i svoj cilj – istrčati polumaraton. Ček, ček, 21 km?! Ma nema šanse da ja to mogu. To trče oni što su sama kost i koža i vidim ih samo na TV-u. Na informacije o školi trčanja sam naletila slučajno lutajući internetom i tako pronašla i Trčanje.hr, pred nekoliko godina, kada je i krenula adidas škola u Zgarebu. Ali zašto toga nema u Rijeci, mislila sam si. To je baš za mene! Onda su se otvorili upisi u Rijeci, a ja nisam bila u Hrvatskoj… Ali u proljeće 2014. sve se posložilo. Upoznala sam djevojku koja je upisala riječku školu prošle godine, dobila dodatnu motivaciju kako je potrebno naučiti trčati i konačno se prijavila ove godine. Možda je to jedna od mojih najboljih „sportskih“ odluka. Ubrzo sam shvatila da se ovdje ne radi samo o trčanju koje toliko volim… Trčanje je postalo moj lifestyle, a moji sutrkači moji novi prijatelji.

Jedna banana, dve… check! Zobene.. check! Čekaj, pa ja zaboravila kupiti svježi sir za doručak! Kako cu trčati subotu u 8h ujutro? Jer ja apsolutno nisam jutarnji tip. Tako je otprilike krenulo.

Nije mi trebalo više od dva tjedna da steknem svojevrsnu ovisnost odlaska na treninge, počela sam tempirati svoje obveze prema treninzima tri puta tjedno, dogovarati druženja s prijateljima i što je najbolje – odbijati bilokakva druženja ili izlaske petkom navečer, jer sam znala da se subotu ujutro neću moći ustati. I da, „više ne izlazim petkom, jer trčim subotom“ – počela sam govoriti svim svojim začuđenim prijateljima. Rano ustajanje subotom, lagani doručak, jer inače nemam energije za trčanje. Sve sam počela planirati – prema trčanju.

Prolazili su tjedni, mjeseci.. i tako, dok sam se na početku s osmijehom vraćala s treninga, misleći kako smo malo trčali i kako me ništa ne boli ili sl., kako je vrijeme odmicalo, treninzi tri puta tjedno postajali su sve duži i naporniji. Nekad sam osjećala da letim, trčala sam bez da bih noge osjećala. Ipak je sve to u glavi – kako su i rekli naši treneri (Damir & Damir). Nekad sam lovila zrak i jedva odrađivala trening. Sve je to normalno, a bitan je samo kontinuitet – slušala sam od njih.

Kolega mi je govorio kako trčim previše na prstima, pa sam se počela koncentrirati i na to kako trčim. Odradili smo i prvo testiranje na 1000m i bila sam zadovoljna ostvarenim rezultatom. Potom je uslijedila prva utrka u Fužinama. Ljubomorno sam promatrala one maratonce i žene s trbušnjacima, mršave i mišićave, nadajući se da ću i ja tako izgledati jedan dan. To možda nije bio moj najbolji dan za trčanje ali bila sam sretna. Sretna sam kad trčim, kako god da trčim. Trčanje me ispunjava energijom pa koliko god bila umorna nakon subotnjeg ranojutarnjeg treninga opet imam čitav dan pred sobom. U trčanju sam sama sa svojim mislima, gledam naprijed i pozitivno.

Sjetila sam se koliko sam samo puta odustala, prohodala, usporila, kada bih trčala sama.. Ali ne ovdje, ne i u grupi. Kada vidim da svi trče, nitko ne odustaje, svima je teško, ali idu dalje, e onda niti ja ne odustajem. U tim sam trenucima shvatila koliko je važna psihička pripremljenost na trčanje, a ne samo fizička kondicija. Grupni treninzi tjeraju me naprijed i potiču me da gotovo nikad ne odustanem od odrađivanja treninga. Prisjećam se kako sam se grizla ukoliko bih propustila neki trening, osobito na početku, samo zato jer mi je nedostajao „feeling“ grupe i grupnog trčanja.

K tome, upoznala sam neke nove ljude i počela su druženja uz pivu nakon treninga. Ustajanje subotom postalo mi je normalno, nekad lakše, nekad teže, pa čak i trčanje po najvećem pljusku s kabanicom po cesti od Kantride do Panorame, mokra koža ili čak i razlivena maskara nakon treninga imaju svoju čar. Ali to nije sve! Onda smo uveli trčanje Kastavskom šumom – i to subotom ujutro. Uzbrdice i nizbrdice, kamenje, makadam.. mislila sam da neću preživjeti prvi trening! Svašta sam ja mislila, ali nisam znala da će mi toliko pozitive donijeti ova škola trčanja, pa i svojevrsna škola života.

S vremenom su priče o dobrobitima trčanja i bavljenja sportom zamjenile priče o odjeći i tenisicima za trčanje, potom prehrani i sl. Kao da sam ušla u neku sektu i s ljudima s kojima trčim ostvarila neku posebnu vezu. Inače, koja bi me od mojih prijateljica trpila dok isprobavam po pola sata tri para tenisica, po n-ti put i uvijek iznova odlazim u istu trgovinu, dok ne nadjem one savršene?! Sada me više nitko ne pita di sam petkom navečer, jer znaju da spavam doma. 🙂

I tako sam ja kroz adidas školu trčanja samo produbila svoju strast za trčanjem. Dogodio mi se i pad i ozljeda ruke (ali ne prilikom trčanja!), pauza. Nevjerica, jer ja moram pauzirati, prisljena sam. No, izdržala sam – uz potporu moje grupe. Sada se polako vraćam u formu, sanjam subotnje treninge u Kastavskoj šumi kada ću dotrčati do Breze, skupa s mojom grupom. A do onda gledam fotke mojih kolega i zavidim im.

Krenula sam i ja lagano, držim svoj ritam, nekad lovim zrak, nekad osjećam noge, no, mislim da je ipak od svega jača volja. Volja za trčanjem i onim što ono sa sobom donosi. Uživanje u trčanju. Kao da sanjaš..I tako ja sanjam kako ću uspijeti „dignuti“ formu i dotrčati do Zagrebu u listopadu, ispuniti neko svoje osobno i sportsko ostvarenje i istrčati 21 km. Možda hoću, možda neću, ali jedno je sigurno-nastaviti ću trčati.

Možda će vas moja priča motivirati da krenete trčati ili se baviti nekim sportom. Vjerojatno ću zauvijek ostati trkač rekreativac, ali i za nekog nesportskog tipa poput mene i to je velik uspjeh. Stoga, ukoliko ste se pronašli u ovoj priči samo se pokrenite i probajte ne još jedan sasvim običan grupni trening…

Uživajte u trčanju i vidimo se u Zagrebu!

Loreta Palmić

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

1 Comment

Join the discussion and tell us your opinion.

Sanjareply
29.08.2014. at 17:04

Vidiš kako školica pazi i misli na mlade,bravo i samo hrabro naprijed

Leave a reply