Bio je to dan kao i svaki drugi. Došli smo na trening u 20 h ispred bazena i sačekali da se svi skupimo. Kad smo svi došli trener A. je rekao „Ekipa, ako netko želi može nešto napisati o školi  trčanja. Nemojte se smijati, prošle godine jedna je cura dobila pohvale“ Trener M. je na to dodao „Čak mislim da je dobila prvu nagradu i to fini adidas šuškavac za trčanje sa patentom.“ Tad sam pomislila – blago njoj, već ga gledam neko vrijeme, a nikako da ga kupim. Tanko, lagano, prozirno, prozračno, ugodno, udobno, štiti od vjetra i kiše … sve sami epiteti. Sve to stoji ali 700kn je 700 kn. I tada nehotično dignuh ruku jer sam tjerala neku muhu koja se oko mene motala, a netko iz grupe je to protumačio da sam se javila za pisanje. Na što sam se ja nasmijala i na trenutak pomislila da i nije loša ideja, zašto ne pokušati. I tako sam započela ovu priču Zašto trčim?

 

Kao i većina vas i ja sam se bavila sa svim i svačim i svemu sam se nalazila u nečem manje u nečem više. Čak smo prošle godine Mica i ja trčale s treninga na trening. Inače mi smo Mica i Maca to su naša kodna imena na školskim majicama. Mica je moja prijateljica i malo bi bile sve ove stranice da vam nju opišem i ono s čime se ona bavi, a dosta je reći da je bivša plivačica. Nas u životu veže sport. U tome smo se našle i uživamo u svemu čime se bavimo.

maca

Ove zime otišle smo na skijanje gdje smo se dogovorile da ćemo se upisati u adidas školu trčanja kada se vratimo u Rijeku jer sve je ovo super ali ako ne trčiš i nisi baš u nekoj kondiciji.

U jednom smo bile složne i trčanje i kuhinju do sada smo izbjegavale. Ali odluka je bila čvrsta kad mogu drugi trčati (i još po snijegu i hladnoći) možemo i mi.

Nismo o trčanju previše znale (a ne znamo ni sada) već smo počele njuškati po internetu, forumima, sportskim časopisima i tako malo po malo počele su tu prave rasprave o tehnici trčanja, prehrani i neizostavnoj robi.

Prve na udaru bile su tenisice. Mislim da bi sportski brendovi nas trebali pitati kakve nama tenisice trebaju. To vam je naučna fantastika do kuda je sve otišlo sa tehnologijom i materijalima. I sada da me netko pita koje tenisice uzeti rekla bih one koje su ti na prvu sjele.

To su samo tenisice, a di je odjeća o tome smo isto vodile rasprave i zaključile – samo sintetika jer se brzo suši i odvodi vlagu od tijela pa si suh. S tim da bi ovdje stavila naglasak koliko para toliko muzike. Bolje platiti malo više jer se kvaliteta osjeti. Premda su meni baš sa takvih hlača otpala sva slova (ne želim reći koja) ali to nema veze jer su hlače super (i još su roze boje). I mislile smo da je to to kad ono trebaju i čarape, naravno za trčanje. Pa i te čarape mogu biti kompresijske malo vam jače stisnu potkoljenicu ali vam onda noge ne otiču, nema venskog odljeva. Ima vam tu još svega i svačega ali mi smo trenutno na satu. I to naravno gledamo onaj najbolji koji ima sve: cadencu, gps, km, pace, predviđanja do kraja utrke, potrošnju kisika i vrijeme oporavka. Opet tehnološka čuda. A sve to košta tako da smo smanjile apetite i odlučile kupit ćemo jeftiniji koji ne mora imati baš  sve, pa mi smo amateri. Jer mislim sve je to priča kao i s mobitelom uzmeš najbolji, a na kraju koristiš nekoliko aplikacija. Zato smo mi odlučile trčati bez gadgets-a (za sada). Trčimo iz gušta i uživamo u prirodi, slušamo sebe.

A sada malo i o školi….

Na početku je bilo malo naporno dok ne steknete kondiciju, a poslije sve ide svojim tijekom. I sve bi to bilo dobro da nam nisu uveli četvrti trening koji sami odrađujemo. Ajme meni užasa pa do sada sam jedva odrađivala ova tri di da ubacim i taj četvri i još hrpu takvih pitanja. A što je najvažnije tada radiš sam i vježbe snage i zagrijavanje i rastezanje i sad vidim da je sve ono bila priprema da odrastemo.

Mislim da je svatko od nas našao način kako najbolje da to odradi sam(a). Ponekad se dogovorimo pa i taj dan trčimo zajedno u grupi jer je nekeko lakše imaš s nekim malo za počakulati. Što je jako dobro jer ako možeš trčati, držati tempo i još normalno pričati u formi si!!!!! Tko bi rekao da je i pričanje mjerilo kondicije.

Da ne mislite kako mi samo trčimo i trošimo tenisice mi se i družimo. Netko više netko manje ali je zato čaša pive obavezna nakon treninga, a pogotovo iza trčanja na Kastvu. Kad ga se sjetim pada mi mrak na oči to vam je subota u jutro u 8 h. A da je samo to… Ako nas tamo ne ubiju od treninga neće nigdje.

Kastav je inače malo predivno mjesto (gdje i ja živim) nedaleko grada koji teče. Ima svoju povijest, a svima je znan po Beloj nedeji (prva nedjelja u desetom mjesecu) i tada je fešta od petka do ponedjeljka. Za to svi znaju i svi tada dolaze. Ljeti se pak održava KKL koje je prepuno kulturnih događanja sa svačiji ukus. Jezgra samog mjesta je predivna sa malim uličicama, ateljeima, restoranima, kafićima, školom. Uglavnom grad u malom. I to nije sve ima i šumu. A u toj šumi pak sve što čovjeku treba za aktivan sportski život. Tu možete trčati, planinariti, šetati, voziti biciklu, jahati imaju čak i dva ranča. I sve je to lijepo ali kad dolazi trening u subotu dolaze i moje nevolje.

Tamo je makadam, uzbrdice, nizbrdice, puteljci, staze, prevoji sve u svemu odličan ali izrazito zahtjevan teren za trening. I toj šumi nikad kraja. Svaku subotu je sve dalje i dalje. Ovu subotu smo trčali do Breze i to do groblja. Tad sam bila toliko umorna da sam mogla tamo i ostati. A kada do tamo dopužete možete popiti i malo vode pojesti gel to vam je ona hrana za astronaute i vašoj sreći nema kraja. Taj osjećaj vam ne mogu opisati. Ne pada vam na pamet hrana nego samo da popijete kap vode i idete dalje. Nevjerojatno ali istinito. To su naše subote.

Preko tjedna su ipak malo lakši treninzi i svi ih odrađujemo kako tko stigne. Našim trenerima je bitno da odradimo vikend, a preko tjedna ćemo lako. Kažu sve ćete vi to odraditi i da bude bolje stvar sad i ja to vidim.

I sada dok ovo pišem ne znam da li će vas moja priča barem malo motivirati da trčite. To je vrlo jednostavno staviš stare tenisice i kreneš po tebi znanim putovima. Ništa ti tada nije važno jedino tvoja odluka da ideš trčati. I tako kreneš. Na početku vas sve boli ali samo na početku tj. bole vas noge jer mislite na trčanje. Kasnije kada sa nogama spojite glavu dobijete trkača-sebe. Naši treneri kažu ne trči se nogama već glavom. Sada znam zašto nisam počela trčati ranije. Nisam mogla spojiti glavu i noge. U ovom sportu bitna je vaša psihička komponenta koja je dio vas i daje vam unutarnju snagu da sve izdržite ma koliko god bilo naporno.

Nekako dok trčim imam vremena za razmišljanje o svemu i svačemu što preko dana ne stignem. Kada krenem na trening sve probleme ostavim, a u glavi mi lete misli. O čemu? O svemu. I Tesla bi mi zavidio. Jedno je sigurno, život sada gledam s druge strane. Sve mi je lako kada se pojave i problemi i njih nekako drugačije rješavam. Imam osjećaj da se mogu suočiti sa svim i svačim. Još da mi je istrčati i taj polumaraton pa da se uvjerim da snagom volje mogu sve. Kada trčite (barem ja) uvijek imam neki cilj. Moj cilj od početka je uvijek isti želim istrčati polumaraton i doživjeti taj osjećaj. E, baš taj ne znam kakav je ali znam da će meni biti poseban.

Osjećaj je takav da vam daje motiv, snagu baš sve što vam treba.

Kroz trčanje sam naučila da ne postoje prepreke već samo izazovi koji nas tjeraju da budemo jači i bolji. Mogla bih vam još puno toga pisati jer svatko ima svoje razloge za trčanje i svoje životne priče. Ovo je bila moja.

Vidimo se u Zagrebu.

Trčite sa srcem.

Vesna Grubješić

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: