Ne znam da li da to nazovem sudbinom ili slučajnošću, kad smo moja cimi Xe i ja, svaka na svojoj strani županije, došle do istog članka objavljenog na stranicama adiddas škole trčanja.
Članak je pričao o tome kako se nakon iznimno uspješne sezone u Zagrebu najavljuje i početak škole trčanja u Rijeci. Jedna mi je rečenica tada zapela za oko:
„Vjerujemo da će svi odrasli građani Rijeke, bez obzira na prethodno sportsko (ne)iskustvo, prepoznati prednosti zabavnog vježbanja u grupi i uz stručno vodstvo te će poželjeti naučiti pravilno trčati i možda već sljedeće godine nastupiti na polumaratonu u svome gradu.“
Trčanje me oduvijek privlačilo. Još sam kao student u Zagrebu voljela trčkarati Maksimirom da razbistrim glavu i nadišem se svježeg zraka u pauzama učenja. Voljela sam i vikendom nagovoriti brata da otrči sa mnom par krugova, ali to je zapravo bilo sve od mojih sportskih aktivnosti kojima sam se zadnjih godina bavila. Povremeno, par otrčanih kilometra nije dovoljno da se čovjek osjeća zdravo i poletno, a još manje da bude zadovoljan svojom fizičkom aktivnošću.
Tako smo Ksenija i ja upisale školu trčanja. Duboko u sebi znale smo da kad jedna od nas odluči zabušavati zbog nekog „vrlo bitnog razloga“ da će druga biti tu da je motivira i ne dopusti da odustane.
A onda je došao i taj dan. Neopisivi osjećaj kad sam ušla u predavaonicu na Kantridi. Znala sam da radim pravu stvar za sebe. Da ću saznati mnogo novih stvari, steći nova prijateljstva, a ono najvažnije, da ću raditi nešto što me čini ispunjenom, nakon čega ću se dobro osjećati i imati još mnogo energije za životne izazove.
Trčanje je postalo važan dio mog života i nešto što se propušta samo u iznimnim slučajevima. Iako apsolutni početnik, mjesecima sam uspijevala pratiti ritam treninga. Trčanje uz more i kroz predivnu Kastavsku šumu postali su konstanta u mom rokovniku. Tjedni su prolazili brzo.
Nakon 18. tjedna, s laganim treninzima, slijedio je onaj u kojem nas se nije štedjelo. Ponedjeljak. Sparina je popustila, lagani povjetarac. Dan kao stvoren za trčanje. Nakon razgibavanja, kao i obično, stala sam uz svoju B grupu, onu koja trči sporije, ali voljom, željom za napretkom i kilometrima ne zaostaje za A. U tom sam trenutku uhvatila Damirov pogled i on mi je uz smješak rekao:
„Ajde s nama u A, ti to možeš.“
Znala sam da sam spremna, jer sam već nekoliko puta nakon cijelog treninga još uvijek imala snage za šprint na kraju. No ovaj put tempo je bio brži. Noge su me samo nosile, osjećala sam da imam snage, da mogu izdržati. Trčali smo 20 minuta pločnikom kraj ceste i tada skrenuli puteljkom do plaže Costabelle.
Na toj sam nizbrdici počela osjećati da me nešto steže u trbuhu, neopisiva bol širila se i svakim je korakom bivala sve jača. Nekoliko sam sekundi zadržala dah. Spustili smo se na šetalište kraj mora, a ja više nisam mogla napraviti ni korak, bol se širila neopisivom jačinom. Stala sam. Tisuću mi je misli tada proletjelo glavom. Zašto sad to? Kako je to moguće? Što sam danas pojela, popila, da li ću moći dalje….što je Damir pričao na predavanju da trebamo jesti i koliko..?
Digla sam pogled. Kad me Helija zadnja prestigla, htjela sam krenuti za njima, ali i nakon tog koraka morala sam stati. Bol je bila neopisiva. Tada sam se po prvi puta u ova 4 mjeseca počela osjećati nemoćno. Oči su mi zasuzile. Samo, nisam bila sigurna da li je to zbog boli koja još nije do kraja popustila ili jada što su sada svi bili toliko daleko da ih ni šprintom nemogu stići. Tako se valjda osjećaju i svi oni sportaši koji se godinama pripremaju za neko natjecanje, a onda se taj dan dignu na „krivu nogu“ i sve završi neočekivano loše…
Nastavila sam hodati, počeo se spuštati mrak…
Bol je donekle nestala i počela sam lagano trčati. Sjetila sam se tada nepojedenog ručka i u tome tražila krivca. Popela sam se na cestu i srela svoje iz B grupe na minuti predaha, a u daljini ugledala kako se A vraća. Pokušala sam se priključiti. Tempo mi je bio prebrz, a bol je opet bila tu…. zajedno sa snagom padala je i moja motivacija. Zar ja to stvarno ne mogu?
Srijeda je bila dan kada smo ponovno trčali „brdo“. 8 x 200 m uzbrdo i nije se činilo tako mnogo jer smo tjedan prije trčali 9 puta. Ali nakon ponedjeljka imala sam neki strah da neću uspjeti. Već ujutro na putu prema poslu razmišljala sam kako će sigurno padati kiša i trening biti odgođen. Ili će biti hladno i vjerojatno mi se neće dati trčati 8 puta. Što nisu to mogli malo drukčije posložiti, kako 8 puta??
Iscrpljena, demotivirana i pospana, krenula sam na trening. Već u 2. trku osjećala sam da su mi noge teške. Vrh se činio tako daleko. Treći sam još nekako otrčala, a onda je slijedilo odustajanje. U 4. sam nakon 50 m razmišljala samo o tome u kojem trenutku da stanem. I kad sam jednom stala, u svakom sam sljedećem odustala još ranije. U 8. nisam ni krenula. Subotnji sam trening preskočila zbog putovanja. Iskreno, trebao mi je mali odmor od svega.
A onda je došao novi tjedan. Veća kilometraža i novi izazovi. Stigla je i naša najduža subotnja ruta na Kastvu. Trčanje preko sat vremena, 10 km, po ne baš lakom terenu.
Digla sam se iznimno odmorena i odlučila da sam spremna za izazov. To je bio moj najduži, a istovremeno i najlakši kastavski trening od početka škole. Osjetila sam da mi ni tempo ni dužina ne predstavljaju neki napor, da mogu trčati i duže.
Moje je samopouzdanje poraslo, a želja za trčanjem i nastavkom treniranja još i više. Dok sam se istezala sa smješkom na licu opet sam se kao i bezbroj puta do sada sjetila onog što je Randy Pausch rekao svojim studentima u svom posljednjem predavanju:
„Zidovi postoje kako bi zaustavili ljude koji nešto ne žele dovoljno, zato ne odustajte…“
Napisala: Aleksandra Petrikovski