fbpx

Rekreativci – marinci – polumaratonci

Ne tako davne 2019. dodijeljena mi je jedna vesela grupica Trčaona rekreativaca. Od prvih treninga nisu imali interes za išta više od 6-7 km trčanja, a i to je bilo previše i neizvedivo. U samim počecima grupa je brojila 10-ak članova što se do danas dvostruko povećalo. Iz treninga u trening brojali smo kilometre uz raznolike vježbe te razvijali snagu cijelog tijela. Bilo je suza, galoni prolivenog znoja i neopisiva količina sreće i zadovoljstva. Napredak je bio vidljiv iz tjedna u tjedan, te smo zajedno odlučili da ćemo se pripremati za svima tada nedostižan polumaraton.

Jedna ekipa rekreativaca, koja nije niti sanjala da bi pregazila 21km, koračala je prema ostvarenju svojih snova. Kroz period treniranja, pogodila nas je i duža pauza uzrokovana covid-19, te su se rekreativci sami trudili održavati svoju stečenu formu. Jedva smo dočekali dozvolu stožera da se ponovno okupimo i nastavimo svojim tempom. Nije bilo lagano, ali ako si zadamo cilj sve je moguće. Svakim treningom probijali smo granice  s prioritetom čuvanja od ozljeda i unapređenjem funkcionalnih sposobnosti.

Bližio nam se toliko iščekivani Zagrebački polumaraton. Uz sve nade da će utrka biti održana, na žalost je došla službena odluka organizatora da se utrka odgađa zbog pandemije. Svi su ostali razočarani i tužni, ali protiv toga ne možemo… ili možemo, ako smo rekreativci. Višemjesečna borba i odricanje neće pasti u vodu, te smo se odlučili napraviti svoju Trčaona verziju virtualnog Zagrebačkog polumaratona. Ponovno je bilo nade i motivacija skače visoko u nebesa. Samo jako i pripreme teku po planu.

Eto ga, stigao je taj dan 11.10.2020. Nas 18 marinaca rekreativaca starta u 09:00 u svoju najtežu bitku. Nervoza i strah kružili su kao magla u prohladno jesensko jutro. Prije starta obavezan logistički dio, dogovor oko okrepnih stanica koje su nam naši dragi “volonteri” pripremali kao da je New York marathon. Sami vrh! I 3-2-1 krećemo! Prvi kilometri razbili su tremu i strah te hrabro koračamo prema svojem cilju. Najbitniji dio marinaca rekreativaca je da se nitko ne ostavlja sam. Čekali smo se, bodrili, gurali, podizali, plakali i sretno mahali ekipi na okrepnim stanicama. Prvih 15-ak km odradili smo bez većih problema, a tada je započela borba. Svaki korak je sve teži, noge više ne slušaju, a o glavi da ni ne govorim. Ostali smo samo mi i cesta. Je li jača ona ili mi? Snage imamo sigurno, ali je glava glavni neprijatelj. Ako nju pobijedimo, nitko nam ništa ne može. Krenulo je jadanje, stenjanje i suze, ali nema odustajanja. Prevalili smo preko 15km i nema više ničega što će nam stati na put.

Svatko je morao prokopati duboko u sebi zašto ovo mučenje? Je li vrijedno titule polumaratonca? Svatko je pronašao svoj odgovor i postalo je sigurno – dijeli nas još samo nijansa da postanemo polumaratonci i okitimo se titulom za cijeli život. Pogledom u daljinu nazirala se velika crna zgrada kod koje je bio kraj ove pustolovine…još malo…izdrži…stisni zube i zasluži svoju titulu.

Iiiiiii KRAJ! Postali smo pobjednici svoje bitke. Zasluženo osigurali svoje mjesto u eliti polumaratonaca. Nakon zaslužene pobjede nagradili smo se ručkom u restoranu i proslavili svoju pobjedu. Doguravši do ovdje želim se zahvaliti svim svojim trkačima koji su me trpili svo ovo vrijeme i vjerovali u mene i svoj san. Hvala!

Do idućeg treninga…

Napisao: Igor Špoljarić, trener Trčaone Zagreb

Podijeli tekst na društvenim mrežama: