Jeste li primijetili kako su sve dobre stvari u životu na početku bile teške, jako teške?
SUTRA JE UTRKA
Krenuti ću od kraja. Danas je subota. Sunce je odavno zašlo, do naše prve utrke dijeli nas tek nekoliko sati sna. Sjedim i u tišini razmišljam o ljudima grupe “E”, grupe koju ove godine imam čast voditi. Sve moje misli usmjerene su prema njihovim glavama. O čemu razmišljaju? Jesu li sretni zbog prve utrke ili pak nervozni? Imaju li strah od neuspjeha ili su sigurni u sebe? Spavaju li uopće? Moram biti iskren, pošto se radi o prvoj utrci, u odgovore nisam siguran. Ali sam siguran da će apsolutno svaki strah, svaka loša misao i sva nervoza povezana s neuspjehom sutra nestati. Njihova hrabrost, upornost i požrtvovnost mi dovoljno govore. Nije pitanje u kojem ćemo vremenu istrčati 2km, već koliko ćemo još pretrčati nakon cilja. Oni žele još koji dodatni kilometar i to me jako veseli, ustvari presretan sam. Uvijek sam sanjao voditi takvu ekipu.
OD 500 DO 5000 METARA
Koji je ključ uspjeha?
Odgovor, koji zvuči kao kliše, se nalazi u Vama. To je Vaša želja za uspjehom. Morate strastveno vjerovati u to i naporno raditi kako bi uspjeli (sjetite se priče o kapetanu i brodu). Ja ću vam u tome pomoći, uložit cu cijelog sebe u naš uspjeh, u uspjeh cijelog tima. Sjetite se samo početka škole kada smo u glavnom dijelu trčali 7-8 minuta s pauzama hodanja i kada ste me molili da skratimo trčanje i produžimo pauzu. Možda se neki sjećaju mojih riječi o dužinskim treninzima od 25-30 minuta koje ćemo za koji mjesec trčati. Sve vam je to bilo tako nestvarno i daleko, gotovo nitko nije vjerovao. A sada se sjetite prošlotjednog dužinskog treninga, tih 30-ak minuta koje ste istrčali bez stajanja. Da, Vi ste to odradili. Ej, istrčali ste 3.8 kilometara u komadu, a neki od nas su prije 3 mjeseca trčali samo za tramvajem (ako nije bio daleko) i poprilično bi se uspuhali. Strašno, kakav je to napredak! Bilo je teških trenutaka, padova, kriza, ali smo ih svi zajedničkim snagama uspjeli prebroditi i nastaviti dalje. “Zidovi od opeka postoje kako bi zaustavili one koji ne žele dovoljno”, Last Lecture, Randy Pausch. Na pravom ste putu, samo tako trebate nastaviti. Primjećujem kako grupi raste samopouzdanje, ali i jedan inat koji se stvara i koji govori da moji ljudi mogu i žele još više i jače. Ako kažem da sam ponosan, slagat ću. To je više od ponosa. Ne mogu dočekati tih 5 kilometara, biti će to dan za proslavu. Popiti ćemo po čašu vode (jer hidracija je iznimno važna), ali nas poslije čeka i zaslužena kava ili pivo.
KIŠNI LJUDI
Prvi kišni trening je bio dosta loš. Skupilo nas se 10-ak, pomalo nezainteresirani, spuštenih glava i čudnih pogleda. “Pa nećemo valjda po ovome trenirati”, “Sve je blatno”, “Hladno je” , “Bit ćemo mokri” bili su neki od komentara. Moram priznati da mi se to nije svidjelo. Pokušao sam ih uvjeriti da je trening po kiši najbolji trening, naravno bilo je bezuspješno. Kako je vrijeme odmicalo, percepcija kiše mojih Ekača postajala je sve bolja. Shvatili su da je trčanje po kiši zapravo najbolje trčanje. Bio pljusak ili lagana kiša, oni sada žele odraditi trening, “opaliti” par fotki, prljavi i sretni otići svojim kućama. Zavoljeli su trčanje po kiši i polako ali sigurno postaju strastveni trkači. Neki idu toliko u krajnost da gledaju vremensku prognozu s nadom u kapljice kiše i sive oblake.
PROFESIONALNI AMATERI
Moja maksimirska “E” grupa broji 50-ak članova. To su uglavnom ljudi koji nisu imali trkačkog iskustva. Totalni amateri, početnici. Isto tako sam i ja bio totalni amater, početnik u radu s ljudima. Ovo mi je prvi takav posao. Mislim da je iskustvo nešto najvrjednije što čovjek može ponuditi, a ja ga prije 3 mjeseca nisam imao. Pomalo sam bio nervozan, pitao sam se kako će to sve teći, je li to za mene, hoću li uspjeti. Prvi trening sam odradio kod trenera Tomislava kao trkač. Svidjelo mi se kako je to majstor Tomo odradio, htio sam biti na njegovom mjestu i što prije početi. Želja za radom u Trčaoni je narasla do maksimuma. Bio sam potpuno siguran da to želim raditi. Nakon testiranja dodjeljena mi je grupa “E”. Čuo sam razne komentare, da su spori, da imaju puno pitanja. Nisam to uzimao zdravo za gotovo. Usprkos svemu, u meni je rasla želja da dobijem baš tu grupu i da se uvjerim da nije sve tako sivo. Sada, nakon 3 mjeseca, sa velikom sigurnošću mogu reći da smo možda najsporija grupa, ali smo isto tako i najveselija. Atmosfera je odlična, prava opuštajuća sa velikom dozom ozbiljnosti prema treningu. Znamo ponekad i zapjevati. Imamo svoju himnu. Učimo, pišemo testiće, dijelimo nagrade. O trudu bih mogao cijelu večer. Oni se strašno puno trude. Vrlo su disciplinirani što potvrđuje njihova konstantnost na treninzima. Prisutan je timski duh i velika doza pozitivne energije. Pitanja su im na mjestu (skoro uvijek), žele znati više o trčanju, kadenci, obrascima disanja, skidanju kilograma… Bivši amateri su počeli nositi tenisice na poslovna putovanja (imamo fotke u grupi kao dokaze :)) , odrađuju propuštene treninge kod kuće, improviziraju kako i gdje god stignu, samo kako bi odradili trening. Zavoljeli su trčanje. Više nisu amateri, sada su postali profesionalni amateri na koje sam iznimno ponosan. Iskreno, sretan sam i ispunjen od glave do pete. Poprave mi svaki loš dan i izvuku osmjeh na lice. Jedva čekam svaki idući trening s njima. Pravi je užitak raditi kada imaš takvu ekipu!
Zapamtite, ako je teško na početku to znači da ste na pravom putu.
Napisao: Marko Bićanić, student kineziologije i trener Trčaone Zagreb