Leustekom na Sljeme!
I ove godine vodimo školarce na planinarenja po Medvednici. Po prvi puta zajedno, na planinarenju su bili polaznici adidas škole trčanja i AK Perpetuum mobile iliti njihovi prošlogodišnji kolege.
Iako vrijeme ujutro nije obećavalo da će nas poslužiti ipak se smilovalo i omogućilo da odradimo planinarenje koje je ipak bilo nešto zahtjevnije. Teško je bilo ne radi same staze već radi lošeg vremena koje je trajalo na prijelazu sa zime na proljeće i stazu inače ne toliko zahtjevnu učinio ipak malo težom.
Ruta planinarenja se kretala poznatom stazom 14. zvana Leustekova staza. Start je bio ispred tunela pa prolazak kroz sami tunel, par koraka do stare žičare, preko Leustekove staze, do samog vrha (TV tornja). Iako je planirani kraj trebao biti kod Tomislavovog doma, nastavili smo ipak do vrha da uživamo u pogledu na zagorsku stranu. Oblaci su nam zaklanjali da uživamo u pogledu, ali nekima to nije smetalo – citiram jednu polaznicu „osjećam se kao da sam na Kilimanjaru„ – nije bilo daleko od toga što se samih vremenskih uvjeta tiče.
Ono zašto je ova staza toliko poznata je njezina sama lakoća savladavanja uspona jer ne predstavlja toliko nagib i dosta je popularna kod svih uzrasta planinara. Na samom početku staze smo se susreli s onome o čemu sam naveo već, a to su vremenski uvjeti koji su Leustekovu stazu učinili malo otežanom za hodanje. Otežano je bilo zbog blata koje se nažalost nije uspjelo osušiti pa smo malo imali u početku klizanje i savladavanje hodanja po ovakvom terenu.
U nekoliko navrata nas je počela pratiti i slaba kiša koja je posustajala kako smo se približavali kraju uspona. Tijekom penjanja naišli smo na djecu s roditeljima i starije planinare kojima je bilo drago vidjeti grupu entuzijasta kako se probijaju kroz obronke Sljemena. Tokom penjanja, zabave i druženja polaznika nije nedostajalo što je svima omogućilo da što lakše dođu do vrha.
Na vrhu nas je dočekalo sunce za kojim smo vapili tijekom uspona i to nam je još veću draž dalo kada smo se popeli na vrh.
Nakon odmora uslijedio je povratak natrag. Povratak je bio istim putem, ali pred kraj put je bio nešto izmjenjen da izbjegnemo blato. Tu smo trenerica Petra i ja bodrili polaznike da izdrže do kraja imali pomoć i jednog polaznika adidas škole trčanja – g. Srećka kojega znamo iz Ivine kolumne. Ovim putem mu se trenerica Petra i ja zahvaljujemo što nam je pokazao još neke nama neistražene staze.
Dio koji smo izbjegli je vodio direktno preko puta vila Rebar koji nas je spasio od pretjeranog klizanja po blatu, a nije nam produžio turu povratka. Kako smo se vraćali s vrha i vrijeme nas je poslužilo bez padalina i sa suncem koje nas je pratilo cijelim putem.
Na samom cilju smo se prije rastanka od prvog planinarenja napravili klasično istezanje kako bi drugi dan polaznici što manje imali tzv. muskulfiber.
Napomenuo bih da smo imali pratnju i naših četveronožnih prijatelja koji su nas stalno pratili u stopu. Nadam se da će buduće ture planinarenja biti jednako ovako zanimljive bez prevelikih promjena terena po kojem se hoda i da će kako novi polaznici tako i stariji polaznici uživati ne samo u trčanju već i u planinarenju.
Vodio i napisao: Nikola Paripović, trener u adidas školi trčanja