Moja priča u Trčaoni – od nogometaša do trenera
Ljudi su stvoreni za kretanje, a trčanje je prirodan oblik kretanja namijenjen prevenciji bolesti te očuvanju zdravlja. Prije nego što ispričam svoje iskustvo u Trčaoni, reći ću nešto o tome kako sam ja počeo trčati. Primarni sport kojim se bavim je nogomet. Krenuo sam kao igrač te sam se dosta kretao i trčao sve do jedne utakmice gdje nam je nedostajao vratar. Taj dan sam stao na gol i povratka više nije bilo. Danas sam još uvijek aktivan golman, no kao golman tijekom treninga i utakmica prelazim “male” udaljenosti, svega 4 kilometra.
Trčanje sam primarno koristio da bih smanjio tjelesnu masu te bio u što boljoj formi za nogomet. Trčao sam iz dana u dan te sam shvatio da zapravo volim trčati, to je postala moja navika i rutina, nešto što mi je odgovaralo kad mi trebalo vremena za sebe. Prilikom trčanja osjećam se dobro, a sva zabrinutost i problemi nestaju. Odlučio sam, što god radio i gdje god se nalazio, uvijek pronaći vremena za trčanje.
Upisao sam Kineziološki fakultet, proširio svoje znanje i trčanje upoznao još bolje. Živim u studentskom domu te sam uz nogomet i fakultetske obaveze, svaku subotu ujutro u 6:30h trčao. Tjednima sam tako rano ujutro trčao te su mi se na moje iznenađenje počeli priključivati studenti i studentice, a svake nas je subote trčalo sve više.
Na poziv Trčaoninog trenera Domagoja, priključio sam se Trčaoni početkom ljeta 2022. godine.
Zašto sam postao dio trenerskog tima?
Zapravo odgovor se nalazi u uvodnom dijelu ove priče i vrlo je jednostavan – vidio sam pozitivne promjene na sebi. Bilo mi je zanimljivo kako sam svojim primjerom pokrenuo druge studente te smatrao da u Trčaoni mogu nastaviti u istom smjeru, dakle poticati ljude na promjenu životnog stila te povećanje kvalitete života.
Početak rada u Trčaonu bio je odličan, upoznao sam mladi i ambiciozni trenerski tim te sam polako vodeći različite grupe upoznao i različite ljude. Do tog trenutka trenirao sam samo djecu, a sada su ispred mene odrasli ljudi Neki od njih mi čak mogu biti i roditelji. Prva pomisao, hoću li imati autoritet, hoće li slušati moje upute ili će na treningu vladati kaos. Unatoč mojoj zabrinutosti, nije bilo takvih problema. Godine, titule, ego, sve ostaje sa strane, a u prvi plan dolazi trening, strast prema trčanju i isti ili slični ciljevi.
U Trčaoni susrećem i treniram ljude različitih zanimanja, godina, životnih priča, tjelesnih i funkcionalnih sposobnosti, različitih grupa i tempa trčanja, a opet svi imaju nešto zajedničko, osmijeh prilikom dolaska na trening.
Naši članovi napreduju različito, netko napreduje brže, nekome je to malo dulji proces, ali komunikacijom i prenošenjem osobnog iskustva želim polaznicima pokazati da je vrlo lako precijeniti ono što se može napraviti u dva mjeseca i podcijeniti ono što možemo u dvije godine jer ne želimo gledati dugoročno. Svi želimo brza i jednostavna rješenja, a njih zapravo nema.
Put napretka je pun oscilacija, uspona i padova, lakših i težih treninga, ali neka vas to ne obeshrabruje, treba samo nastaviti raditi i trenirati dokle god je pravac vašeg kretanja usmjeren prema gore, ne brinite, na pravom ste putu.
Ako ovo čitaš i razmišljaš o životnom balansu, napravi prvi korak. Ako tražiš jednog čovjeka koji vam može promijeniti život, pogledajte u zrcalo.
Napisao: Luka Dominković, trener u Trčaoni