Sjećam se kako sam spletom raznih okolnosti došao raditi u Trčaonu što se pokazalo iskustvom koje će mi u potpunosti promijeniti život. Dolasku u Trčaonu prethodila je dugogodišnja atletska i općenito sportska životna priča kojoj je došao kraj zbog ozljeda i fakultetskih obaveza, no onda se pojavila prilika u Trčaoni i otvorila vrata povratku bavljenja sportom, ali ovoga puta u nešto drukčijoj ulozi – trenerskoj. U listopadu 2019. godine odradio sam svoj prvi probni trening pod mentorstvom brata Filipa koji mi i je i tada, kao i uvijek, bio velika podrška. Iako sam imao puno sportskog iskustva, čak i trenerskog, prvi put sam se našao u situaciji da treniram osobe starije od mene zbog čega sam bio nervozan i bilo me strah svakog krivog pokreta, ali ubrzo se sav strah pokazao u potpunosti nepotrebnim.
Prvih nekoliko mjeseci bio sam zaposlen kao zamjena te sam prošao kroz gotovo sve grupe u Trčaoni i putem upoznavao brojne predivne i zanimljive ljude te sam postajao sve opušteniji svakim odrađenim treningom. U proljeće 2020. godine došao je trenutak kada sam i sam postao trener dvije grupe, C grupe kluba na Maksimiru i D grupe škole na nasipu, bio sam jako uzbuđen, ali nažalost i to veselje je brzo nestalo dolaskom korone. Dva mjeseca nismo trenirali te mi se taj period činio kao cijela vječnost, ali kada smo se vratili uzbuđenje polaznika, a i nas trenera, bilo je još veće jer smo svi jedva dočekali povratak naše najvažnije sporedne stvari na svijetu (isprike nogometu 😊). Povratkom trčanju shvatio sam da su ispred mene dva velika izazova, preuzimanje grupe u klubu i pitanja: „Hoću li uspješno preuzeti grupu od prethodnog trenera?“ i „ Hoću li im se svidjeti i kako će izgledati naša komunikacija?“ te naravno preuzimanje grupe škole trčanja gdje sam isto bio zabrinut pitanjima poput: „Hoću li uspješno motivirati polaznike?“ i „Što ako nešto pogriješim?“. Sve brige ubrzo su nestale.
U obje grupe sam imao polaznike koje sam znao od prije, u grupi na Maksimiru nekoliko osoba koje sam znao s odlaska na utrku u Split u veljači te iste godine, a na nasipu vlastitu mamu (koju sam doduše znao nešto duže 😊). Vođenjem grupe početnika u školi trčanja, prepoznao sam u polaznicima vlastiti strah i slična pitanja te sam shvatio da nema potrebe za strahom već da sam ja ovdje da pružim podršku svakom polazniku kao što su meni pružili moj brat, ali i ostatak iskusnijeg trenerskog tima i ekipa iz ureda. Kada sam jednom i sam prihvatio taj stav, sve je postalo puno lakše. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci i svakim danom obje su grupe bile sve povezanije te nas je uvijek vodila pozitivna atmosfera, šale i naravno najbitnija stvar, hrana. Osim trčanja i priprema za utrke, uvijek je bilo puno druženja, proslava, odlazaka na druženja, a sve je to pretvaralo grupe i naše odnose u cjeloživotna prijateljstva. Upravo ta prijateljstva vodila su polaznike iz obje grupe do ostvarenja cilja o kojima su samo sedam mjeseci prije utrke razmišljali kao o nečemu nedostižnom – istrčati polumaraton. Pravi pokazatelj prijateljstva stalna je podrška ekipe iz grupe koja tada nije trčala utrku, ali je pomogla s okrepom i navijanjem za vrijeme utrke te dočekom u cilju. Iduća godina pred mene je stavila nove izazove – iako sam nastavio s C grupom u Maksimiru, došao je kraj mom vođenju D grupe škole na nasipu (tada E grupe kluba) jer sam dobio obavezu preuzeti novu generaciju škole trčanja. Odlazak iz grupe bio je izrazito težak, ali znao sam da grupu prepuštam svojim kolegama koje će moja grupa vrlo brzo zavoljeti – tako je i bilo.
Nova generacija početnika dovela je i novu grupu, ovoga puta B grupu škole trčanja. Teme su ostale iste, a iako su došli novi ljudi, brzo smo se povezali i ponovno stvorili prijateljstva i pozitivnu atmosferu unutar grupe. I 2021. godine bilo je puno težih i lakših treninga, druženja i utrka te puno odličnih rezultata. Nažalost, i tome je došao kraj jer sam u 2022. godini ponovno preuzeo novu generaciju školaraca. Tada sam mislio da sam spremniji, da će biti lakše, a činilo se tako do trenutka kada sam priopćio vijest grupi i osjetio koliko mi svi ti ljudi znače, no opet sam znao da odlaze u sigurne ruke, što me činilo sretnim. U 2022. godini preuzeo sam novu generaciju škole trčanja, ovoga puta najbržu – A grupu na nasipu. Situacija je bila ista – početni strah koji smo ubrzo riješili i moje riječi kako je svaki kilometar sve lakši, što mi naravno nitko nije vjerovao (kao i nitko do tad), ali pokazalo se istinitim (kao i uvijek do tad 😊). Pozitivna atmosfera ubrzo je zavladala grupom i druženja, kao i sve šale uvelike su olakšale put prema još jednoj generaciji polumaratonaca. Tako je i bilo – korak po korak, kilometar po kilometar i stigli smo do prvog istrčanog polumaratona. Kao i u prethodnim generacijama, došao je trenutak za oproštaj od grupe. Tada sam bio siguran da ću moći suzdržati emocije, no nisam mogao.
Bilo je teško kao i svake godine do tada, ali budući da uvijek pozitivno razmišljam, utjehu sam pronašao u tome da ih ostavljam u sigurnim rukama. Stigao je i kraj vođenju C grupe na Maksimiru. Bio je to kraj priče koja je trajala dvije i pol godine i naravno da je bilo jako teško, no znao sam da će i oni otići u dobre ruke. Danas kad razmislim o svim stvarima s kojima sam se susretao kao trener, ponajviše kad razmislim o strahovima, mogu se samo nasmijati jer kroz dvije i pol godine vođenja grupa te gotovo tri i pol godine na poziciji trenera u Trčaoni, shvatio sam koliko lijepih stvari sam doživio kao trener, koliko osoba sam upoznao koje su uvijek bile tu za mene i davale mi savjete o stvarima s kojima se do tada nisam susreo te da razlika u godinama, kolika god ona bila, uopće nije bitna, a sve to zato što je Trčaona više od škole i kluba trčanja. Trčaona je jedna velika sportska obitelj. I zato zahvaljujem svim mojim polaznicima, ali i ljudima koje sam vodio, na predivnim iskustvima i prijateljstvima za cijeli život. Naravno, najviše hvala grupi C klub Maksimir, D škola nasip (2020.), B škola nasip (2021.) i A škola nasip (2022.)!
Napisao: Leon koražija, trener trčanja u Trčaoni Zagreb