fbpx

07. lipnja

Dragi moji trkačice i trkači na duge staze. Znam da ste dušom i tijelom već na Plitvicama. Znam da ste već “uparili” boje nove adidas majice sa vezicama koje ćete nositi na utrci oko jezera. Također znam da točno znate što ćete jesti večer prije utrke kao i što ćete konzumirati na sam dan utrke. Ali ono što možda ne znate je da je istog datuma, prije 22 godine, prestalo kucati <3 jednog od najvećih sportaša s ovih prostora.

Drazen

Dražen Petrović. U stvari, dovoljno je reći Dražen. Bio je i ostao uzor ne samo košarkašima već i mnogim drugim sportašima. Uzor ne samo zbog svojih iznadprosječnih rezultata, već i zbog ljudskih osobina. Od najmlađih je dana njegova upornost bila njegov forte. Sve što je osvojio, plod je rada, rada i samo rada. Legendarne su priče o individualnim treninzima u dvorani prije početka nastave u rodnom Šibeniku.

Zatim sati i sati beskonačnih ponavljanja šuteva sa crte slobodnih bacanja, a kasnije i iza udaljenosti 6,25 m. Rekordnih 100tinjak koševa u dresu Cibone na službenoj utakmici protiv Olimpije. Bezvremenska 62 (da, dobro ste pročitali, šezdeset i dva) koša u finalnoj utakmici Kupa pobjednika Kupova za Real iz Madrida protiv talijanske ekipe Snaidero iz Caserte. Od čega 11 u produžetku od ukupno Realovih 15. Sam samcat je tada pokorio Europu i prelazak preko velike bare je bio jedini logičan izbor.

I tada veliki pad! Ali ne svojom krivicom. Potpisavši ugovor sa NBA ekipom Portland Trail Blazersa postao je “treći” bek tada ponajboljem svjetskom bekovskom paru Tery Porter – Clyde Drexler u sezoni kada su dogurali do finala NBA lige. Ali ni tada se nije predavao. “Što te ne ubija, to te ojača” bila je njegova mantra i nakon svake je utakmice koju je prosjedio na klupi, sjeo na sobni bicikl i odpedalirao dodatni trening.

Jer njegova je računica bila vrlo jednostavna. Svaka minuta neigranja, svaka utakmica prosjedena na klupi, udaljavala ga je od najboljih. Jer 84 utakmice redovne sezone koje bi “statirao” značilo je 84 treninga više u nogama njegovih direktnih konkurenata, logično je rezonirao. I zato je pedalirao i pedalirao i pedalirao.

A onda su se zvijezde poklopile! Prešao je na istočnu obalu u ekipu New Jersey Netsa i ponovno ispisao povijest. Nakon što se prvu godinu aklimatizirao, ono što je napravio u drugoj pomaknulo je granice unutar kojih su do tada američki igrači držali europske igrače. Sa prosjekom od 22,3 koša i postotkom šuta za 3 od 44,9% probio se na 3. mjesto među najboljim od najboljih u cijeloj ligi! Još jedan trofej bio je i onaj najboljeg beka pucača NBA te sezone. Te je godine ubacio čak 40 koševa jednoj protivničkoj ekipi. NBA EKIPI! Četrdeset…

To je bio Dražen. Košarkaš koji je uvijek bio primjer kako na terenu, tako i izvan njega. Nikada nije imao izgovor i nikada nije bježao od prepreka. Uvijek ih je preskakao lakoćom svojstvenom samo i isključivo njemu. Kružio je mit kako su mu nakon tih epskih statistika planirali ponuditi ugovor kojim bi postao drugi najplaćeniji igrač NBA lige, odmah iza nedodirljivog mr. Zraka, jednog jedinog, neponovljivog Michael Jordana.

Eto, takav je igrač Dražen bio. Igrač čiji je dres nosio Goran Ivanišević na središnjem terenu All Englanda Cluba dok je primao svoj Sveti gral, pobjednički trofej u Wimbledonu.

I zato, ako vam bude teško dok redate kilometre i kilometre sjetite se Draženova dječačkog osmjeha i sve će vam biti lakše.

Tog sedmog lipnja…

 

piše: Erik Lukšić

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts