Kako opisati nekome nešto što je doživljeno po prvi puta i ostalo je u odličnom sjećanju. Kako prenijeti pozitivno iskustvo koje se urezalo u sjećanje za vijek vjekova. Kako dočarati okuse, mirise i boje koje su se stopile u to jedinstveno iskustvo. Kako? E pa vrlo teško, a najčešće nikako.
Sjećam se kako sam prije nekoliko godina iskusio koncert legendarne engleske grupe elektronske glazbe Faithless u prepunoj velikoj dvorani Doma Sportova u Zagrebu. S nestrpljenjem sam iščekivao i odbrojavao dane i sate, a i minute do početka koncerta. Svi Vi koji ste ikada s nestrpljenjem nešto čekali po prvi puta i sami znate kakav je to osjećaj.
I konačno je dočekan i taj dan, ta noć. Cupkate s noge na nogu, stotinu puta pogledavate kazaljke na satu, brojke na mobitelu. Srce ubrzano lupa, a puls raste. Dlanovi se znoje, koža se ježi i temperatura se diže. Još samo nekoliko sati, nekoliko minuta, govorite sami sebi. I napokon se ostvari ono o čemu ste maštali, ono što ste doživljavali u mislima tisuću puta, napokon se pred vašim očima vrti film koji ste vizualizirali od onog prvog dana.
Iskusili ste i sami nekada slično iskustvo i zasigurno ste ostali otvorenih usta. Koliko god da je trajalo, bilo je prekratko! Koliko god da je bilo slatko, želite još! Ali, nažalost, sve je gotovo i ostala je samo uspomena. I kako sad tu uspomenu podijeliti sa prijateljima i znalcima. Kako dočarati doživljeno?
Vrativši se sa prije spomenutog koncerta Faithlessa pokušao sam u nekoliko navrata prenijeti emocije prijateljima. Srećom pa sam se mogao poslužiti i čarima youtube-a i zorno prikazati snimak koncerta. Ali sve što sam dobio je suhoparno klimanje glavama i polukiseli osmjeh na licima svih koji nisu u mojim opisima osjetili ništa više, odnosno ništa manje, nego da su gledali bilo koji glazbeni spot na televiziji.
Zašto ovo danas pišem. Zato jer sam tijekom posljednjih mjeseci bio svjedok povratka pulskih AŠT trkač(ic)a sa prvih natjecanja na kojima su sudjelovali. Zato jer sam na njihovim ozarenim licima vidio oduševljenje ostvarenim rezultatima i zadovoljstvo prisustvovanja na trkama. I pokušavam preuzeti njihove emocije, ali ne ide. Jednostavno, nisam sudjelovao, nisam bio prisutan i ne znam kako je bilo.
A za pet se dana događa nešto dosada neviđeno u pulskoj povijesti. Pozivam vas ovim putem da se odlučite na sudjelovanje zato jer nikada više neće biti prve povijesne pulske Xice na kojoj ćete moći sudjelovati. Kako ćete osjetiti svu onu pozitivnu energiju koja se generira već šest mjeseci ako ne dođete? Kako ćete upiti prekrasne crvenonarančaste nijanse jesenjeg zalaska sunca na šetnici Lungomare ako ne budete prisutni? Kako ćete osjetiti toplo more tijekom noćnog kupanja dok DJ pušta hit za hitom do kasno u noć? Kako? Nikako!
Jer sve što ćete moći, ukoliko ne dođete, je samo žaliti za propuštenom mogućnošću osjećaja onog jednog jedinstvenog DOŽIVLJAJA!
piše: Erik Lukšić
P. S. Istraživanja u staračkim domovima zaključuju kako umirovljenicima nije žao ono što su prošli i napravili nego im je zauvijek žao svih onih stvari koje su mogli napraviti, a nisu…