fbpx

Plitvice

Nedjelja ujutro. Prekrasno čarobno jutro okupano blistavim zrakama sunca koje se lijeno podiže s istoka. U tijeku je usporeno nadmetanje s Mjesecom koji je još uvijek vidljiv u tragovima i polako odlazi put zapada… Krošnje drveća u Šijanskoj šumi i dalje čuvaju onu ugodnu temperaturu za sve ranoranioce koji su odlučili brinuti o svojem zdravlju. A među takvima pronalazimo i tri polaznice AŠT koje su odlučile napraviti razliku. Jer doista, tko je lud da u nedjeljno jutro razbije okove ugode, da toplinu mekane postelje zamijeni grbavim šumskim putevima. Tko je blesav da miris kave s pogledom na more zamijeni znojem natopljenu majicu, osjećajem boli u Ahilovoj tetivi, skočnom zglobu ili zatezanju u predjelu zadnje lože? Tko je toliko lud, zbunjen, normalan da umjesto ljenčarenja u vrijeme dokolice, jutro provodi pazeći na tempo 6,00 tijekom 2 km i to dva puta (Fata je Fata, al’ dvaput je 2x)! U nedjelju! Ujutro!

triplitvice

Maja, Bojana i Ivana. To su te tri curke, tri pupoljka koje su se odlučile umiti rosom, nahraniti umirujućim iskustvom zena u prirodnom okruženju tisuće stabala. Donijele su odluku! Plitvice moraju pasti! I dok je svima koje bi upitali da daju brzi odgovor na asocijaciju Plitvice bilo jezera, njima trima, ali i još pedesetak polaznika AŠT, odgovor je MARATON!

Doista, ova škola trčanja do srži mijenja način razmišljanja. Ne samo da izgrađuje pozitivan stav o odnosu prema vlastitom tijelu već i mijenja percepciju svijeta oko nas. Pulsko Lungomare više nije usporeno šetalište s predivnim pogledom na more već poligon za pripremu za Zg polumaraton. Šuma više nije mjesto gdje stanuju grinje, insekti i zmije već prirodna oaza za tjelovježbu. A Plitvice nisu sinonim za nacionalni park i najljepša svjetska jezera nego mjesto ponosa i slave, mjesto koje je nezaobilazna destinacija za potvrđivanje svojeg trkačkog prvijenca. Mjesto na kojem će nakon istrčanih 2,5 km u komadu u Šijanskoj šumi, ostati zlatnim slovima zapisano u kolektivnoj svijesti.
Jer nakon utrke od 5 km na Plitvičkom maratonu više ništa neće biti isto. Naše tijelo i mentalni sklop su nam sazrili. Došli su na viši nivo, skočili su na gornju razinu onih mogućosti o kojima smo samo sanjali do prije 2 mjeseca. Samo malo. Zar su uistinu prošla samo dva mjeseca? Možete li usporediti ovaj napredak od 0 do 5 km u komadu, sa nekim drugim pomakom u vašim životima? Jeste li svjesni neograničenih mogućnosti vašeg tijela? Jeste li svjesni da ćete istrčati i polumaraton za točno 5 mjeseci?

Za kojih 150 dana utrčat ćete u cilj na Jelačić placu, uzdignutih ruku, olovnih nogu, orošena čela, ali s osmjehom na licu. I to samo zato jer ste odlučili krenuti Putem kojim se rjeđe ide! Kao i u istoimenoj knjizi dr. Pecka, shvatili ste da je trčanje teško, kao i život na kraju krajeva, ali se potpunom disciplinom i posvećenosti rješavanju problema suočavamo sa izazovima koji će nas dovesti do cilja…

P. S. Ali se prije toga vidimo na plitvičkom maratonu, a ne na plitvičkim jezerima…

P. P. S. I još koji put nedjeljom ujutro…

 

piše: Erik Lukšić

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts