-Di si bila? Nisi bila na treningu! Markiramo, a?

Ništa od navedenog – ja mijenjam lokacije. Ne postoji neki razlog od životne važnosti zašto sam ponedjeljkom na Maksimiru a ostale dane na Boćarskom, osim da mi je ponedeljkom muž na probi na Šalati do 22, pa nakon treninga svratim do mame na Borongaj, i onda usput pokupim njega pa zajedno odemo doma. Autom. Jer on ne vozi. Violinist!

Priznajem, ponekad nemam volje za takve ponedjeljačke egzibicije (činjenica da je prokleti ponedjeljak je već dovoljna) jer mi je puno bliže otić odradit trening na nasip, a ovak se vozim po krcatom zelenom valu u popodnevnoj špici (blaženi život u centru). Ali uvijek odem, i to s guštom jer znam da ću sresti Srećka.

ivi

Srećka sam upoznala na jednom od prvih treninga kada se čudio zašto ljudi ispituju trenere stvari koje smo dobili u mejlu i koje pišu na webu. On je, naime, pripadnik stare garde, one koja ekšli pročita sve što mejlom dobije a nije mu strano ni sam potražiti informacije u bespućima interneta. Čovjek je jednostavno savjestan, kao i velika većina generacije naših roditelja i trebalo mi je neko vrijeme da mu objasnim da nažalost stvari više tako ne funkcioniraju.  Da, Srećko nije moj vršnjak, Srećko je već pregazio pedesete, a pregazio ih je trčanjem, pilatesom, redovitim odlascima na Sljeme, vožnjom motorom i šetnjama s Campijem. I ja jako volim treninge ponedjeljkom na maksimiru jer se onda Srećko i ja utefterimo na začelje naše B grupe i beeeskraaaajnooo puno pričamo. O trčanju, psima, mom mužu, njegovoj djeci, mom bendu, njegovoj registraciji motora, Sljemenu, šetnjama, vremenu… svemu… prepričavamo anegdote, pričamo viceve, zezamo se, smijemo i trčimo. I nakon tog treninga, imam osjećaj da sam odradila kavu a ne 20ak minuta trčanja po šumskim puteljcima: puna sam energije, dobro se osjećam, ništa me ne boli i napričala sam se sa svojim novim dobrim frendom. I tako je to ponedjeljkom!

No, izgleda da su mi pričalački bogovi okrenuli leđa. Drugim riječima – nadrljala sam zbog svog dugog jezika na način da će on (jezik, ne Srećko) do daljnjega za vrijeme treninga ostati upotrebljiv samo za hvatanje zraka i pljuvanje prašine.

Ništa se strašno nije desilo, samo sam po kazni jučer prebačena u A grupu.  Vedran je, kao i uvijek govorio grupe: tu je B, C1, C2….  a ja sam samo nadodala: “I lovac na D4!” U  moju obranu – svima je bilo smiješno, čak i njemu, al je ipak odlučio moj neposluh sankcionirati najgorom mogućom kaznom – transferom u grupu koja trči brzinom koja ne pogoduje pričanju. Ponudio mi je šansu da odustanem, no tvrdoglava kakva jesam, ipak sam odlučila bar ovaj trening začepit i posvetit se hvatanju zraka. Jer jedno i drugo ne ide istovremeno. Bar ne u A grupi.

Krenuli smo i nije bilo loše. Čak sam i razgovarala s ljudima oko sebe neko vrijeme, malo smo se nasmijali, ovo -ono, šega šala… pa hodamo… ok, nije to uopće tak teško… pa opet trčimo i pričamo… pa hodamo… pa opet trčimo… dečki pričaju – ja malo… manje… pričaaam… jeeer… nemreem… Već smo debelo prošli ispod mosta kad smo se okrenuli i krenuli natrag. Tu sam već lagano zvučala ko Stevie iz Malcoma u sredini, friško-nepušačka pluća su otkazivala poslušnost, a nije pomagao ni vjetar koji je dizao prašinu i bacao mi je u oči. I usta naravno, jer bilo kakav pokušaj udisanja na nos i izdisanja na usta ostao je tamo ispod mosta… s ekipom na cugi.

runner

U daljini, škiljeći od prašine, vidjela sam one sexy naopake nogice. Još malo. Ok, mogu ja to. Predzadnjih par minuta trčanja provela sam u zavjetu šutnje. Ni glasa od mene (ako ne računamo dahtanje kojeg se ne bi posramile ni velikanke porno industrije) samo pljuvanje prašine. I razmišljanje kako bi bilo baš lijepo da ne povraćam.

Stigli smo do kraja.  Preživjela sam. Osjećam se fenomenalno. Znojna sam, zadihana, umorna. To je to! Ili nije?

Malo sam se raspitala među trenerima, mijenjaju li školarci grupe. Vele da da – i to da uglavnom skaču iz jačih u slabije. Zašto? Zbog društva pretežno : cura ili suprug su u slabijoj grupi, frendica s posla, bratić, prijatelj… Kao i meni moj Srećko. Čuli smo se danas telefonom da ga pitam smijem li ga spominjati u svojoj kolumni, pa smo se dotakli i tog pitanja: je li ovo naše trčanje druženje s rekreacijom ili rekreacija s druženjem. Došli smo do zaključka da je Škola trčanja svakome polazniku ono što on želi da mu bude: priprema za maraton, rekreacija, druženje sa suprugom, šetnja sa psom, skidanje kila, brojanje kalorija, zdrav život, pomicanje vlastitih granica… bitno je samo da je uz to još i UŽIVANCIJA. Pa ako uživate u laprdanju – neka. Ako uživate u znojenju – neka. Svi smo u pravu, ma što god odlučili.

A Srećko se sjetio kako doskočiti našem razdvajanju: “Ma trči ti tamo po nasipu u A grupi, a tu u Maksimiru zmenom u B!”

Nemreš ne voljet Srećka!

Ivi First

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: