Konstatacija: život bi nam svima bio puno ljepši kada bismo se svi ponašali kao trkači!
Dan uoči zagrebačkog maratona, stojim ispred šatora u kojem se podižu brojevi. Dijelim letke za nadolazeći Zagrebački noćni cener. Pričam s trkačima koji čekaju u redu, šalimo se i zezamo kao da smo stari prijatelji. U jednom momentu, dolaze do mene dva muškarca i jedna žena. „Bok, ja sam Erol! Znam te s weba i televizije, imam neke majice za Nedeljka pa bih ti ih dao“ – pruža mi ruku čovjek kojeg prvi put vidim u životu. „A ja bih ti platila startninu za Cener, ako može!“ – kaže ona pružajuć mi 240 kn. 240 kn!!! Meni. Ženi koju po prvi put vidi u životu!!! 240 kn!!! Suludo….
Upoznale smo se tek kad sam u svoju tekicu upisivala njeno ime i imena njenih prijateljica koje s njom dolaze u Zagreb na trku. Nisam sigurna jesmo li si uopće i ruku pružile. Ali to je u konačnici toliko nebitno jer nam je trebalo ravno pola minute da postanemo prijateljice. Bila je to ona dječja varijanta u kojoj u parku po prvi put vidiš svog vršnjaka, on ima istu majicu kao i ti i odmah ti je najbolji frend. Ili ste jednostavno u isto vrijeme na ljuljačkama pa ste prijatelji. Milina!
S Majom sam od tada razmijenila nekoliko mailova i zachatale bismo se povremeno na facebooku. A kad smo se srele na kavi u Ljubljani, pao je zagrljaj neviđenih razmjera. Kao da smo prijateljice iz djetinjstva koje se nisu vidjele godinama. One koje su prijateljstvo zapečatile u parku na ljuljama. Izgrlila sam ja i izljubila kompletno Majino društvo. Pretresle smo u 3 minute sve trke na kojima ćemo se sresti nagodinu. I dogovorile druženje kad dođe u Zagreb. Sarajevsko – zagrebačka ljubav rasplamsala se u Ljubljani, šalile smo se.
Stiže nam Zagrebački noćni cener. S Cenerom stiže i Maja. A s Majom i neka nova prijateljstva:
„Beogradjani su vec pitali ko nas vodi u provod, ja sam rekla ti! 🙂 “
„Prodanooooo! 😀 “– odgovaram.
Konstatacija: život bi nam svima bio puno ljepši kada bismo se svi ponašali kao trkači!
Ivi First