Oprostit ćete, stala sam!

Dok sam, tamo negdje krajem 80-ih, početkom 90-ih išla u niže razrede osnovne škole (Dobriše Cesarića), moja se mama Zdenka uredno budila ujutro u pola 6 iako je radila od 9. Nikad mi to nije bilo jasno. Tek mi je nedavno priznala da je to bilo samo zato da u miru popije kavu.

Navodno sam (ne vjerujem joj ni riječ) onoga momenta kad sam otvorila oči počela pričati. O čemu? Ne sjeća se, kaže da me nije pretjerano doživljavala jer nije imala snage procesuirati količinu riječi koje sam proizvodila u minuti. Srećom pa sam taj svoj talent dvadesetak godina kasnije unovčila kao radijska voditeljica.

Stvari su se ipak s godinama promijenile: ispostavilo se da ipak nisam jutarnji tip (zato joj nisam vjerovala) i da ne funkcioniram bez jutarnje doze kofeina pa pričanje kreće tek kad se sunce debelo popne prema zenitu.

ivi-nasip

Volim pričati. Jednostavno – takva sam: brbljiva, srdačna i pristupačna. I nekako mi je logično pričati i za vrijeme treninga. Ma koliko mi teško bilo. Srećom, u grupi ima još pričalica pa se onda baš fino zabavljamo razmjenjujuć recepte ili jednostavno – riječi. Nekako brže prođe vrijeme do onog „Hodaj!!“, a mene uvijek zanima koliko još ima do tad.

Ponekad mi je teško, ponekad mi trnu prsti na nogama, a najčešće sam jednostavno znatiželjna jer me pere profesionalna radijska deformacija u kojoj u svakom momentu imam potrebu znati koliko je još minuta i sekundi ostalo do kraja. Nerijetko to preostalo vrijeme računam u pjesmama pa sad već valjda pol moje grupe zna da live Viva la Vida traje 4 i pol minute. I onak, dovedem se u predinfarktno stanje, grč mi je na licu, al’ nikako da prestanem pričat. Jače je od mene. Dahćem, dišem na škrge, al’ svejedno slovkam između udaha jer eto… moram… sad… to… reć…

Fore radi, odlučila sam jedan trening prešutjeti. Nakon što je cijela moja grupa umrla od smijeha kad sam im obznanila da „Ja danas ne pričam!“ krenule su oklade koliko ću izdržat. Bogme sam izdržala do hipodroma. Bilo mi je čudno, da ne kažem neprirodno. Ljudi oko mene pričaju, pada zekica, ja se smijuljim, progovorila bi kroz rit, al ne – šutim. K’o da trčim s hrpom prijatelja i iz nekog nepoznatog razloga, pravim se da ih ne poznajem. Wieeerrd!!!

Na sljedećem treningu zaostala sam za grupom. Pratila sam ih na udaljenosti od oko 20-ak metara (možda je bilo 5 m, možda 50 m, ja imam užaaaasno loš osjećaj za udaljenosti) i ajde, nekako je ta tišina bila ok. Tu i tamo bi si nešto dobacili i to je išlo. Još više sam usporila i potpuno se odvojila. I tak… ja trčim… i dalje trčim… i razmišljam… i tak… čujem škripu pijeska pod svojim tenisicama sinkroniziranu s udasima i izdasima… fora zvuči, ko neki beat, neka mantra: škrip, škrip, škrip, puf, pant, škrip, škrip, škrip, puf, pant…

Skrećem na most, škripa prestaje, gledam zalazak sunca i više ne mislim ni na što… i lijepo mi je. Ja uživam u tišini????! Da, ja uživam u tišini. Mislim da sam se poprilično široko nasmijala toj činjenici kad sam skrenula s mosta natrag prema nogicama. Zaboravila sam na svoje odumrle nožne prste i ponosno potegnula prema svojoj grupi s jednom jedinom mišlju na pameti: ja sam upravo uživala u tišini!!!

Naravno da sam im odmah morala ISPRIČATI kako sam ja sad trčala i uživala u tišini, i kak je to super, i kak ovo, i kak ono, i bla, bla, bla…. i mislim da mi nisu vjerovali.

U biti, ni sama sebi nisam vjerovala jer sam se opet danas ujutro, po tko zna koji put, požalila Nevenu kako od mene nikad dugoprugašice jer je to dugotrajno trčanje za mene pogubno dosadno. Ne znam što bih sa sobom. Bacila bih se ja radije na ove kraće pruge, 4 – 5 km maksimalno, ionako mi brzina nije problem i uredno guštam svaki put kad na treninzima radimo ubrzanja.

No preostala je još jedna stvar koju nisam isprobala.

„Mužuuuu… jel ti napunjen Mp3 player?“
„Na znam. Zašto?“
„Pa da probam trčat s mjuzom danas. Gle, imam tu taman na hlačicama mali džepić, ne stane mi mobitel al tvoj player taman stane!“
„Ček da provjerim…. Ne, prazna mu je baterija, totalno.“

Taj smo razgovor vodili u četvrtak. I kad malo bolje razmislim i bolje da nisam imala njegov player u ušima jer, koliko god ja voljela jazz, sumnjam da bi mi bio pretjerano poticajan za bežaniju po nasipu. Zato me muž jutros, za našu prvu godišnjicu braka (iako smo se dogovorili da si nećemo ništa poklanjati) iznenadio mojim vlastitim. Rozim!

player

Na jutarnji trening nisam stigla jer smo po tko zna koji put zeznuli raspored šetanja pasa (da, pasa… svekrva je na službenom putu pa uz svoje pseto imamo u gostima i jednu lajavicu): on inače šeće subotom ujutro, no danas je imao svirku, a ja sam potpuno zaboravila.

Zato je već jutros pala odluka da ću trčati navečer. Sama sa svojim novim playerom koji je iz pakiranja izašao s punom baterijom i I’m alive od Celine Dion. Prištekala sam ga na komp, pobacala u njega hrpu mjuze koja mi je ostala u kompu još iz ne-toliko-davnih dana kada sam na raznoraznim eventima vrtila mjuzu. Cf, cf, yeah!

Došlo je i pola 9 navečer, nabacila sam na sebe hlačice s celulitom (tak moj muž zove moj trčalački šorc) utrpala player u torbu i otišla na Boćarski. Player u džepić, razgibavanje u hodu i – krećem. U ušima pegla Daft Punk. Most se čini tako nedostižno daleko. Čak i onaj drvored svjetiljki izgleda kao da je u drugom kvartu. Uff… ne znam kako ću ja to sama izdržati. No nekako ide. Daftovci kao da daju neki vjetar u leđa. Zanimljivo.

Prođem pored Močvare, s desne strane dolje na nasipu neko veselo društvance cuga, mahnu mi, mahnem ja njima i odlepršam. I teško mi je. Zbilja je. Ne sjećam se više točno što je sviralo kad sam se popela uz stepenice, no kad sam se uspela na most: milina! Predivno nebo na kojem se još uvijek zadržala boja zalaska, neka divna narančasta boja koja je i Savu pobojala u plavozeleno. Najednom tišina u ušima… Čujem samo „Mmmmmhmmmmm…

Kaj???

„I GEET WIIINGSSS TOOO FLYYYY, OOOH I’M ALIVE!!!“

O, da… krenula je ona Celine Dion koja je došla s playerom, a koju nisam obrisala i koja mi je podarila naj-treš moment mog života. Ja, sama, na savskom mostu, gledam zalazak sunca i slušam Celine Dion.

celine

 

Toliko sam se počela smijati da sam morala zastati, udahnuti i izpercipirati taj titanički moment kako spada. Da se neko dvoje klinaca nije žnjaralo s druge strane mosta, vjerujte mi da bih stala, naslonila se na ogradu, raširila ruke i vjerojatno viknula „Draw me like one of your French girls!“ (da, znam da Winslet na pramcu kaže: I’m flying!, al ovo mi je veća fora).

Nakon što sam sišla s mosta, sve mi je bilo pre jednostavno. Svirala je super mjuza, gazila sam kao gazela, pazila na tehniku, sretala druge trkače i gledala kako je ta prašnjava, zmazana, vruća staza u sumrak u biti jako lijepa. Posve neki novi nasip koji se nije urotio protiv tebe i na kojem ti nije vruće već posve ugodno. I nemaš celulit jer si u polumraku, a izgleda da su se isplatila i sva ona mazanja akceleratorima za tamnjenje jer uredno primjećuješ kako te pokoje muško oko odmjeri s odobravanjem.

Samo ti jako fali Neven jer ti ključ od auta, u nedostatku adekvatnog čuvara stvari (a priznat ćete, naš Neven je pravi profesionalac), zavezan za trakicu na hlačicama klepeće po mjehuru. Da vas sad ne zamaram Joyceovskim pisavštinama, odradila sam sve.

Migala prstićima kad su počeli odumirati, pljuvala rojeve muha koji su me napali tamo negdje kod nogica, mahala rukama boreći se protiv komaraca i najednom stigla do Mačke. I gle čuda – pa ja bi mogla još!!! No, sjetila sam se da mi je veš ostao vani i da mi je ipak možda bolje da krenem doma jer se opasno naoblačilo.

Kroz glavu mi je prozujala kišna epizoda s Garminom pa sam se brže bolje zaputila prema autu vizualizirajući se kako uz dobru playlistu trčim polumaraton. A na cilju me čeka Celine Dion!!!

I geeet wiiingssss to flyyyyy, oooooh I’m aliveeee…

Piše: Ivi First

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: