„Pazite na stepenice!“ – zadnje je što smo čuli prije nego se oglasio startni pištolj.
Gužva na startu, uzbuđenje, sreća, svega po malo. Već se osjeća miris znoja od zagrijavanja, pogledi skakuću gore, dolje, lijevo, desno – hoće li pasti kiša, jesu li mi dobro zavezane tenisice, di je Ivana, zakaj čekamo? Propinjem se na prste, stanem na nogu curi iza sebe: „Sori!“… „Ma, ništ, sori tebi, taman sam se okretala“. Okrećem se nazad, trknem curu koja mi se stvorila s lijeve strane: „Sori, nisam te vidjela“ „Pa kad sam ti se ugurala tu, sori, nema mjesta… i nemrem nać frendicu.“
Opalio je pištolj, čulo se par veselih povika iz publike i tek nakon nekoliko sekundi, naša se povorka puževim korakom počela pomicati prema tim famoznim stepenicama na koje smo toliko trebali paziti. Smijeh, priča, hihotanje i cupkanje na mjestu. Tooooo!!!! Kreeeećemoooo!!! Krećemo li? Pa, valjda krećemo! Mislim, trebali bismo krenuti… Mic po mic, uz puno naguravanja i ispričavanja jedni drugima, došli smo do stepenica, prošli smo stepenice i krenuli trčat. Za ozbač! Bar se tako činilo. Taman kad smo uhvatili svoj komadić prostora, povukli kako spada – čep.
A meni odmah slika u glavi: lanjski koncert Severine i frendičini postovi na fejsu. Naime – žena radi u firmi prek puta poslovnice u kojoj su se prodavale karte pa smo se uredno na dnevnoj bazi virtualno smijuljili ekipici koja u nahrupljena u nekom kakti-redu, čeka pred vratima da si ubode svoj željeni sektor. Navodno „Gas, gas“ zvuči drugačije ovisno o tome koju poziciju u dvorani imaš, ipak je to kompleksna glazba.
Mi smo, doduše, više ličili na neko zeleno krdo nego na Sevkine fanove, but you get the picture. Ja sam si svoju mentalnu slikicu odmah sastavila: Dalia pali pljugu, Kraljica vadi smartphone i odgovara na mejlove, ja iz džepa vadim „Konje na pojilu“ i nastavljam s nosom riđana, kuha se kava, vade se stolci, pričaju se vicevi. Tulum u redu. Uglavnom – čeka se prolaz. Ne znam koliko smo vremena proveli na tom „upadu“ gazeći jedni drugima po nogama i ispričavajući se, no s druge strane su nas, umjesto nekog dobrog koncerta, kazališne predstave ili kina, dočekale – stepenice. TOOO!!!
S obzirom na to da sam odrasla na petom katu bez lifta, napokon sam si mogla uzeti maha. Boy, was I wrong! Kreneš, staneš: „Sori, mogu ja samo malo…“ pa opet staneš, pa lijevo, pa ubrzaš, pa presiječeš nekom put „Sori!“… pa naglo zakočiš, pa te odostraga bubnu uz gromki „Sori!“, pa vičeš „Nema frke, sve ok!“ dok pokušavaš nekako, nešto, ni sam ne znaš što… Trčala bih, jer mogu a nije izvedivo. Nema mjesta. Zapela sam. I taman kad se kolona dovoljno razvukla da se zbilja možeš zatrčati – eto cilja!
A a cilju smrknuto lice koje se nije moglo pokazati u svom svojem sjaju jer su „neki spori ljudi bili na stazi pa se od njih nije moglo proć. Nasmijem se, produžim i naletim na još jedno smrknuto lice. Ovo je smrknuto jer nije moglo normalno trčati od „kaj su došli rekorde obarat, pa nemreš me tak naguravat, nisam ja tu da te kočim, dajem sve od sebe“.
Staza je bila super. Nikome od nas nije bilo teško istrčati kilometar jer smo puno trenirali i jako napredovali.
Sada smo se samo susreli s jednom, do sada nepoznatom situacijom: hvatanjem vlastitog tempa i pronalaženjem svog komadića prostora za nesmetano trčanje. Onak, vozački rečeno: s poligona smo napokon došli na ulicu, u promet… a tamo ima svega. Ima ekipe koja se zna vozit al, znate i sami – ima i ekipe koja i dalje misli da žmigavac služi zato da ih ometa u telefoniranju, prestrojavaju se k’o da su sami na svemiru, a voze u najmanju ruku ledolomce ili tenkove, a najčešće imaš osjećaj da ispred tebe vozi glavom i bradom Helen Keller.
Vratimo se mi na cilj!
Većina zelenih ipak je imala smiješak na licu – odradili smo svoj prvi natjecateljski kilometar! Gazili smo jedni po drugima, udarali se laktovima, zabubavali, presijecali puteve i ispričavali se. Nitko od nas nije bio na stazi kako bi napakostio nekome drugome. I zato – nema ljutnje: sljedeći put ćemo svi biti puno pametniji „u prometu“. A ako nešto i zeznemo, tu je dobri stari “Sori”! Nemojte ga štedjeti… 😉
Ivi First