Par dana prije nego što ćemo se upustiti u avanturu zvanu Zagrebački maraton, Blanka Vlašić je upravo tu u svom blogu ustvrdila da se divi ljudima koji uspiju pretrčati toliko kilometara bez pauze. No više od toga, dojmila me se njena kategorizacija trkača sa „ne znam kako“…
Iako se tekst odnosio na maratonce, dala sam si za pravo iz ostalih informacija poistovjetiti iznesene zaključke i na polumaratonce. Taj trenutak, ali i nekoliko dana kasnije, nosio me osjećaj ponosa i zadovoljstva da ćemo u nedjelju postići nešto što je i za jednu tako veliku sportašicu kategorija izazova. A ono, kad bih baš bila iskrena, bilo je draži u tome zanositi se u tim mislima tako daleko da razmišljam o tome da postoji nešto iz kategorije sporta što ja sad mogu, a Blanka ne može.
Da visoko letim, a da ću nisko pasti prepala sam se u „the“ nedjelju – prvi val hladnog znoja me oblio već na Jurišićevoj jer smo krenuli i naglo mi je postalo vruće, a misli su mi iz pozitivnog ushita i uzbuđenja otišle u paniku – kako ću, što ako ja ovo ne mogu, zamisli sad odustanem, a kaj ću reć prijateljima, školarcima…
Od tog košmara mi je naravno postajalo sve teže, ali sam uspjela zaustaviti katastrofu razmišljanjem – OK, bit će što bude, trči sad do cura (frendice koje su stajale i navijale na trećem kilometru) da te bar jednom vide pa ćemo vidjet kako dalje. I tako nekako kad sam se opustila, pogledala oko sebe i pomislila kako je ovo jedno zaista nezaboravno iskustvo koje treba proživjeti, a ne razmišljati, prepustila sam se trkačkom toku i sve je krenulo lakše.
Prošla sam frendice koje su djelovale kao eliksir, a nakon toga sam se neko vrijeme vrtila oko „puko ko kokica“ trkača. Baka mi je na sedmom kilometru zabrinuto ustvrdila da kasnim pola sata za onim prvim i da ne smijem gubiti vrijeme, a pomisao na ponovni susret navijačica-frendica i svih grlenih adidas školaraca me vukla dugačkom Maksimirskom.
Cijelim putem, koliko god je bilo teško u nogama, a iskreno bilo je teže nego sam i planirala i očekivala, svejedno sam trčala sa smiješkom. Nevjerojatno je kako i dok trčite imate priliku upoznati različite ljude, a isto tako i koliko vas pogled na druge trkače može nadahnuti.
Kako sam i očekivala, navijanje i poznatih i nepoznatih je zaista pomagalo. Ulijevali su mi neku potrebnu sigurnost i ohrabrenje, kao djetetu prvi dan u školi. I baš kad sam se razveselila kako, eto to sve ipak prolazi bez većih poteškoća, netko mi je izmaknuo Selsku s njene uobičajene udaljenosti od Trga…
U cilj sam ušla u duetu s do tada nepoznatim trkačem s kojim sam cijelim tijekom imala dosta sličan tempo pa smo tako povukli i jedno drugo da damo više od sebe pred kraj. Veselje i euforija – moje, roditelji, prijatelji, ostali adidas školarci, ponos, zadovoljstvo, toliko pozitivnih emocija na jednom mjestu, toliko sreće… osjećaj koji ću zauvijek pamtiti.
Taj dan se za ručak se u mojoj obitelji otvorio šampanjac. Nazdravili smo od srca uspjehu i osjećaju zadovoljstva, uloženom trudu, mogućnostima i sposobnostima nogu, tijela i glave, svim prekrasnim ljudima koje sam kroz ovo iskustvo upoznala, svima koji su već bili tu i podržavali me i naravno „veeelikom“ sportskom postignuću – jer ipak, ako to Blanka ne može…
Napisala: Nikolina Cvitanović