Cipele na visoke pete i torbe oduvijek su moj fetish; ne mogu si pomoći. Uz to se svašta može kombinirati, ali u konačnici ono na nogama i na ramenu dođe kao kruna cijelog stylinga. Uostalom, i moj posao zahtijeva takav dress code, a moram priznati da mi to kao horoskopskoj vagi, savršeno odgovara. To nikako ne podrazumijeva snobovske shopinge u skupim i mondenim prodavaonicama. Jednostavno, znam kada i gdje treba kupovati i to primjereno hrvatskim plaćicama. No, sad mi već dođe da napišem pismo Lastanu i pitam ga što sa mnom nije u redu. Naime, u posljednje vrijeme, zaustavljajući se ispred izloga prodavaonica obuće, više ne gledam cipele, već tenisice; doduše, još uvijek više za Barbaru, nego za mene. Možda zato što i od naših trenera Bojane i Damira nakon svakog trčanja naučimo nešto novo, pa su nam tako nedavno nekoliko puta naglasili kako, osim što pažljivo treba izabrati tenisice za trčanje, one imaju svoj vijek. Procjenjuje se kako tenisice za trčanje mogu izdržati 600 – 800 km, što znači da, trčite li, primjerice, 5 km dnevno, vaše tenisice „traju“ 4 – 5 mjeseci, nakon čega ih treba zamijeniti. Pri odabiru svakako treba voditi računa o obliku stopala, ali i o stazi za trčanje, ovisno o tome trčite li po asfaltu, travi, ravnom ili neravnom terenu. U svakom slučaju, očito je kako imam novi fetish. U ovom trenutku teško mi je odrediti je li to samo faza, ali to ionako nije važno. Jedino što je važno jest da me taj par obuće u mojim omiljenim bojama kraljevsko plavoj, kričavoj rozoj, svijetlo sivoj, narančastoj, sada beskrajno veseli, jer mi grli i mazi stopalo nakon radnog dana baš onako kako želim.
Jedan par takvih, rozih tenisica odabrala sam za Molo longo trk prošloga vikenda; utrku po riječkom lukobranu dugu 6 km na koju sam se prijavila zajedno s Barbarom. I veselila sam se tomu, tim više jer je to bila naša prva zajednička utrka. Ni kiša koja je toga jutra pljuštala nije nas destimulirala. Sve je bilo dobro dok se nisam počela odijevati, a večer prije u glavi sam si složila kombinaciju. Uglavnom, krenem odjenuti moje jedine, najdraže, čarobne crne tajice; one s kojima mogu i razgovarati, koje me potpuno razumiju, stegnu, podignu i prikriju sve što treba, one koje svaka žena, baš kao i malu crnu haljinicu, mora imati u svom ormaru,… kad ugledah na koljenu otisak glačala. Glačala!!! I znate što mi u tom trenutku prođe glavom? Moja profesorica psihologije s Učiteljskog fakulteta koja nam je jednom prilikom rekla kako svi mi koji imamo djecu u pubertetu u svakom trenutku trebamo biti svjesni da oni na neka svoja ponašanja ne mogu utjecati, jer su najnovija znanstvena istraživanja pokazala kako im se događa pomak čeone kosti koja im pritišće mozak. I onda valjda neke stvari ne mogu kontrolirati. A sjetih se i moje mentorice, inače uvažene profesorice pedagogije kod koje sam imala peticu, ali u tom trenutku pala mi je zavjesa i ja sam progovorila jedinim jezikom koji razumiju djeca u tom kritičnom razdoblju, uz neartikulirano glasanje koje je s našeg petog nedvojbeno doprlo do prvog kata i to ne samo naše zgrade. Barbara!!!!!! Ma koja pedagogija! Ne da ne bih prošla da me profesorica čula, nego bi me izbacili s faksa. Došlo mi je da joj onu čeonu kost namjestim jednim potezom kako to kiropraktičari rade namještajući kralježnicu. Detalje oko onoga što je uslijedilo prepustit ću vašoj mašti, jer sam i ja bila prilično maštovita u tom dijalogu s Barbarom, ili bolje rečeno, monologu. Dobra vijest je da je Barbara još uvijek živa. No, da ne ispadne da sam zamračila radi jednog uništenog odjevnog predmeta, moram napomenuti da Barbara ima te faze kada, kako ona kaže, „slučajno“ uzme moje baš najdraže, umjesto svojih traperica koje je prethodno poderala; „slučajno“ nešto razbije, a da ne govorim o mojim majicama koje, zamislite, dobiju noge, pa se iz mog premjeste do njenog ormara – slučajno.
Vožnja od stana do grada bila je nalik na tihu misu. Nije pomagala ni glazba koja je dopirala s Otvorenog radija. Svaka je bila u svom filmu. Prijavile smo se za utrku, a do starta smo imale još gotovo dva sata koje smo provele ispijajući kavu i gledajući svaka u svoju točku u daljini.
Ove godine organizator je odlučio utrku podijeliti na mušku i žensku, valjda zbog velikog broja trkača i trase koja je na nekim mjestima bila prilično uska. Dok smo se zagrijavali i pripremali za start, pridružio nam se i moj šef Obersnel kao potpora trkačima, a koji me, pokriven kišobranom, upitao: “Ljiljana, nećete valjda trčati?!“ I onda sam shvatila da vjerojatno u očima mnogih izgledamo kao frikovi; kao da s neba padaju sjekire, a ne samo kišne kapi. I pomislih kako su Skandinavci uistinu mudri kada svoju djecu od ranog djetinjstva odijevaju u kabanice i obuvaju im čizme za igru na kiši, radi adaptacije na vrijeme i okruženje u kojemu će provesti život. Naime, većina ljudi u Hrvatskoj, kada padne kiša, zaštitu potraže u zatvorenom prostoru i ne pada im na pamet odvažiti se na šetnju ili nešto drugo. A to zaista ima svoje čari.
S nama je na startu bila i Tamara, također polaznica Trčaone. I to me razveselilo. Nekako je bilo lakše trčati kada se oglasio onaj znak koji smo sve čekale. Većina je pojurila, ali Tamara, Barbara i ja držale smo se onog tempa s treninga, kao da su Damir i Bojana bili s nama. U nekim trenucima čak sam ih čula kako govore: “Dišite, sitniji koraci, dišite,…“ A prakticirala sam i ono što smo naučili na usvajanju tehnike brzog čitanja. Naime, neovisno o tome što radimo, uvijek je važno biti fokusiran. A ja sam bila fokusirana na trčanje. Barbara nije istrčala cijelu dionicu, jer joj je problem zadavala ozljeda koljena još dok je igrala rukomet. No, dva koraka ispred mene je bila Tamara. Zamislila sam da smo na treningu i da to samo treba odraditi kao i svaki drugi trening. Tako je i bilo. Na pola puta skinula sam jaknu i bacila ja zaštitaru, jer mi je bilo prokleto vruće. Tek kad sam prošla kroz cilj shvatila sam da su mi noge potpuno mokre, jer smo gazile po lokvama, ali tada je sve to bilo manje važno, jer sam se vidjela korak bliže mom cilju, odnosno polumaratonu. A i Facebook je ponekad pravo čudo; svi lajkovi i izrazi potpore nedvojbeno su vjetar u leđa i zato veliko hvala svima koji su mi je dali, posebno Igoru koji je bio potpora na licu mjesta, iako ga nisam očekivala. Sad u šali govori kako je tu subotu svakako išao na tržnicu po mladi luk, pa je usput došao vidjeti kako nam ide. Ali, svejedno- bio je tamo i zaslužuje bar cugu. No, ni Tamara, ni ja nismo bile opterećene vremenom, niti rezultatom. Tu smo bile da bi još malo pomakle granicu vlastitih mogućnosti, slijedeći misao M. Gandhija „Budi promjena kakvu želiš vidjeti u svijetu“.
Stoga i dalje želim mijenjati, prije svega sebe, svoje misli i navike, jer je sve u meni. Ja odlučujem o tome hoću li tugovati zbog neuspjeha, ili ću krenuti dalje; hoću li tapkati u mjestu ili ću se odvažiti i riskirati zbog svojih ciljeva. Ja odlučujem o tome hoću li prepoznati ljepotu koja me okružuje- u ljudima, prirodi, događajima,… i diviti joj se ili ću biti ljutita i namrgođena na sebe i sve druge. U svakom čovjeku je promjena svijeta, samo se treba usuditi.
Napisala: Ljiljana Mamić, Rijeka