Pozdrav svima,
ne mogu reći da me nije bilo dugo, jer sam jedno vrijeme iskakala iz paštete, ali eto nisam pisala neko vrijeme. Vjerojatno ne bih ni sada ništa napisala da nisam pročitala Tein blog, koji me automatski inspirirao za novu priču. Vjerojatno mi nećete vjerovati kada bih Vam napisala da sam sličan blog i sama napisala neki dan, ali sam ga izbrisala, jer ga nisam smatrala zanimljivim.
Znate da uvijek u društvu imate po jednog grintavca koji na sve ima odgovor i kojem sve smeta, ali uvijek sve napravi kako je bilo dogovoreno. E pa u našoj grupi ih imamo 2, a jedan od dvoje sam ja. Već na zagrijavanju počinjem pričati o tome kako nećemo uspjeti to otrčati, kako je tempo pretežak, kako je Marco gonič robova ali na kraju sve istrčim u tempu, ponekad i brže od tempa i na kraju kažem da mi je trening bilo baš lagan. Takva sam bila i u srijedu. Treninzi srijedom su svima valjda najteži treninzi. Tada idemo iznad svojih mogućnosti. Budući da smo mi C grupa, naš zadatak je bio istrčati 6 x 800m u tempu 6:00. Ako vam kažem da je naš tempo inače negdje oko 6:40 onda znate da smo sada “letjeli”. I što se dogodilo – naravno da sam opet grintala na početku, pričala da sam trebala ostati doma, a na kraju treninga sam rekla da je trening bio za ocjenu 2. Moja ekipa me samo mrko pogledala, budući da je svima trening bio između 3 i 4. Marco zna da ću ja i danas doći na trening i grintati i onda opet otrčati kao i svi dionicu. Drugi grintavac je “realniji” od mene i on već na početku treneru kaže da on ne može i da neće, a na kraju baš kao i ja završi svaki trening.
Nikada neću zaboraviti kada smo jednom prilikom pričali o tome na temelju čega dajemo ocjene treninga, pa je taj naš grintavac rekao: “Ovisno o tome koliko sam puta stao na putu”. Moramo svi uzeti u obzir da nismo jednaki, da nemamo svi jednaki kapacitet pluća, da nemam svi jake noge, a čak i da nismo svi mentalno jaki ali zato je tu ekipa da te digne kada je najteže i poguraju kada misliš da je odustajanje jedino ispravno.
Moram vam priznati da mi je na početku bilo užasno teško trčati. Nisam nikoga poznavala, svi su bili usredotočeni samo i isključivo na trčanje. Nikakva druženja nisu dolazila u obzir ali onda malo, po malo, C1 grupa se počela družiti i nakon trčanja. Prvo smo se nalazili samo petkom pa onda i ponedjeljkom, srijedom i sada nakon svakog treninga malo „proćakulamo“ o glupostima. Kao da nam to nije dovoljno, družimo se i mimo treninga.
Prije otprilike mjesec dana konačno smo dobili “stalnog” trenera, budući da je naš trener prestao raditi. Do tada smo promijenili puno trenera i zamolili smo Tomislavu da nam Marco bude “stalni” trener. Da Marco može vratiti vrijeme mislim da bi sad rekao da ne želi biti trener “tim luđacima”, ali tko mu kriv sad je tu i mi ga ne puštamo. Baš smo sad postali dobra ekipa, a sa dobrom ekipom sve je lakše prolaziti. Zašto? Zato što smo si svi potpora, bodrimo se i napokon je sve sjelo na svoje mjesto.
Nevjerojatno je to koliko malo treba da sve bude lakše. Često se dogodi da se zaboravimo one osnovne upute pa ručamo prekasno ili večeramo prerano, često je vani milijun stupnjeva, a često nam fali vode, motivacije i srčanosti. No isto tako se dogodi da nešto što je u ponedjeljak bilo lako, u petak se čini kao nedostižno ali kad znaš da imaš nekog tko će trčati uz tebe, i kada trčiš sporo i kada trčiš brzo, lakše ti je prolaziti kroz to. Naime, dogovor je da oni koji mogu trčati brže od dogovorenog tempa mogu trčati brže, oni koji ne mogu trče tempo. Nema presinga i nema prisile jer shvatili smo i prihvatili da nismo svi isti.
Da mi je netko prije 4 mjeseca rekao kako ću ja s ovako velikim guštom ići na treningu, da ću toliko zavoljeti ljude s kojima trčim i s tolikim nestrpljenjem čekati sljedeće utrke, rekla bih mu da je lud i da su to puste priče Sada ni bez tih ljudi i bez školice ne mogu i hvala svima na tome što ste od ljenčine napravili trkačkog „freaka“. Mi smo se u grupi toliko povezali da sada planiramo i vanškolske aktivnosti. Planiramo otići na paintball (treba svu energiju ispucati negdje), pa odlaske na utrke u Daruvar (Bear mille 19.08.), Zagreb (26.08.) i u Pulu (23.09.) i naravno, očekujemo i druge da nam se pridruže. Što nas je više to je bolja zabava.
Uskoro će većina C grupe na more i malo mi je krivo jer će biti teže odrađivati treninge bez ekipe. Prošli petak sam bila na službenom putu i nisam stigla na trening, pa sam onda sama u nedjelju otrčala i više nego što je trebalo – 9 km Ako tako nastavim i na moru, nitko mi neće biti ravan. Kao i B grupa, imamo svoju Whatapp grupicu, na kojoj svi koji nisu u Zagrebu prilažu dokaze o trčanju i nema švercanja.
Kako je rekao Woody Allen : “Osamdeset posto uspjeha je pojaviti se.”
Do sljedećeg treninga, sve vas pozdravljam.
P.S. Tea hvala na inspiraciji 🙂
Napisala: Tajana Kramar Šandl, Trčaona Zagreb