Gradsku vrevu u kojoj dominiraju buka automobila i žamor ljudi, posljednjih su dana zasjenile vijesti o krahu Todorićevog carstva, što je paraliziralo gotovo cijelu državu. Uz sve to, najprometnijom riječkom šetnicom, Korzom, više nije moguće proći, a da me sa svih strana ne zaskaču politički aktivisti, doslovno potežući za ruku i mrmljajući isprazna obećanja, najavljujući time svibanjske lokalne izbore. Taman kad pomislim da ću bar deset metara proći bez nekog zazivanja, eto i humanitaraca koji skupljaju novac za gladnu djecu Afrike, a o onima što ispruženim rukama prose, neću ni govoriti. Sve to još jasnije vidim kad promatram ljude koji prolaze, ali i one što satima ispijaju kavu ili što već na prepunim terasama kafića. Jeste li primijetili da takvo što, za vrijeme radnoga vremena, ne možete vidjeti ni u jednoj drugoj europskoj zemlji, a kod nas kao da nitko ne radi. Zagledate li se u lica ljudi, vidjet ćete da su mnogi među njima nalik zombijima; hodaju spuštenog i mračnog pogleda, ne gledajući ni lijevo, ni desno, zamišljeno prateći neki pravac koji ih vodi ka odredištu. I onda me na sve to prijateljica još pita zašto me subotom nema „na špici“?!

 

Jedna od najvrjednijih stvari na svijetu je mogućnost izbora. I upravo stoga u svoje slobodno vrijeme biram ono što će mi rasteretiti glavu svih upravo navedenih konfuznih urbanih slika. Biram prirodu, trkačke i biciklističke staze i šetnice, kao i ljude s kojima dijelim iste ili slične interese, jer udruživanjem pozitivnih energija jačamo, ne samo naše tijelo, već i kolektivnu svijest o nužnosti rada na sebi; i na psihičkoj i na fizičkoj razini. A posljednjih desetak dana uistinu je bilo zanimljivo, pa ću kronološki podsjetiti na ta događanja.

Počelo je predavanjem o prehrani sportaša dr.sc. Silvije Zec-Sambol, dok su treneri Bojana i Damir govorili o tehnici trčanja. A baš na predavanju sam konačno došla na svoje, jer je Barbara sada i od stručnjaka imala priliku čuti ono što godinama doma ponavljam, ali uvijek imam osjećaj da se to što kažem odbija o neki njen i Loretin štit i vraća mi se nazad. Ne moram ni reći da u stanu, osim proteinskog, već godinama nemamo kruh koji većina ljudi svakodnevno konzumira. Polica mi je puna staklenih teglica s različitim sjemenkama i žitaricama; toliko da me najbolja prijateljica, kad je to vidjela, pitala držim li negdje ptice ili neke druge životinje za koje ona ne zna. Zob je pak jedna od žitarica koju često konzumiramo i pripremamo na različite načine, jer ima visoku energetsku, a nisku kalorijsku vrijednost; toliko da su Loreta i Barbara često znale reći kako se nimalo neće iznenaditi ako se jedno jutro probude i umjesto govora počnu rzati kao konji. A predavanje je bilo uistinu živo, najviše zbog interakcije naše predavačice i polaznika škole trčanja, čije su izjave pratile salve smijeha. Goran je, naime, priznao da povratkom s treninga ne izvlači glavu iz hladnjaka, jer mu je apetit naglo porastao, a samim tim i trbuh kojega je nježno pogladio pred svima, tugaljivo tražeći neko instant rješenje za svoj problem. Toga, nažalost, nije bilo, jer je želja za promjenom izgleda i jačanjem kondicije iziskivala promjene navika, posebice kada je prehrana u pitanju. Primjerice, sok od limuna pomiješan s vodom ili narančin sok piju se ujutro za regulaciju tjelesne težine. Žlica sode bikarbone razmućena u čaši vode pomoći će rješavanju problema s miogelozama. Sve grahorice prije kuhanja potrebno je namakati 24 sata, jer to sprječava nadutost. Rižu, krumpir i paštu uvijek je potrebno kuhati al dente, s obzirom da to omogućava pravilan rad gušterače. Umjesto pudinga možemo si pripremiti desert od tapioke koja ne deblja, a smjesu za palačinke, umjesto s pšeničnim brašnom, možemo zamutiti s pirom. No, to je samo mali dio onoga što smo imali priliku čuti i naučiti i što nam je dalo mnoge ideje za kulinarske avanture od kakvih nas zasigurno kasnije neće peći savjest, jer nećemo morati brojati kalorije.

 

Upravo takvi, puni ideja i spremni za radikalne promjene dva dana poslije okupili smo se u Kostreni na testiranju. Svi smo bili tako nabrijani da smo onim rijetkim prolaznicima zasigurno izgledali kao da se spremamo za polumaraton, a ne istrčavanje jednoga kilometra. Jedino što smo vidjeli je štoperica u Damirovoj ruci, pa je svima u glavi tutnjalo odbrojavanje. Ne znam je li temperatura uistinu bila neobično visoka za osam sati ujutro, ili me, kao i ostale pucao adrenalin. Zapravo smo svi htjeli čuti pohvalu poslije, što se i dogodilo, jer su svi dali svoj maksimum. Trčali smo kao da svakoga od nas na kraju tog kilometra čekaju tron, medalja i pobjednička zvona. Bio je to sjajan osjećaj, kao i onaj koji nas je u Kostreni preplavio prošloga petka kada smo istrčali dionicu od šest kilometara.

Otkako živimo u Rijeci, zadnjih 15 godina, Loreta i Barbara zimske i ljetne praznike uvijek provode kod djeda i bake u Vinkovcima. To je bilo nešto što se podrazumijeva i što je veselilo i jedne i druge. No, danas je Barbara svoju baku obavijestila kako ovo ljeto ne može doći. „Znam da ne bih bila disciplinirana i da mi se ne bi uvijek dalo odrađivati treninge po planu koji početkom svakoga tjedna dobijemo na e-mail. Ovako, grupa me potiče, lakše mi je i stvarno se veselim svakom novom treningu. Molim te, nemoj se ljutiti“, rekla je Barbara baki u telefonskom razgovoru.

 

I opet dolazimo do onoga što sam navela na početku- sve je stvar izbora. Možemo, a i ne moramo usvojiti zdrave prehrambene navike, kako bi spriječili pretilost i ugrožavanje vlastitoga zdravlja. Možemo, a i ne moramo baviti se fizičkom aktivnošću. Možemo, a i ne moramo poslušati savjete stručnjaka. Možemo, a i ne moramo ostvariti svoje ciljeve. Možemo i samo teoretizirati, a ne prakticirati. Ali, mi smo već izabrali i to put koji vodi osobnom zadovoljstvu, rastu i razvoju, držeći se latinske izreke „festina lente“ (požuri polako)

Napisala: Ljiljana Mamić, Rijeka

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: