Moja priča počinje prije 5 godina kada sam, spremajući se za more, otišla u knjižnicu posuditi knjige za godišnji. Na polici se našla knjiga “U 12 koraka do sirove hrane”, Viktorije Boutenko. Nikada me u životu nisu zanimali posebni režimi prehrane, dijete, savjeti o prehrani i slično. Hranila sam se kao i većina, stihijski, bez puno planiranja i promišljanja, bitno mi je bilo da je fino. Hranu nisam doživljavala kao lijek. Sve u svemu, posudila sam knjigu, ni ne sluteći da će to biti početak moje životne promjene.
Sviđala mi se ideja iz knjige da uz pomoć hrane mogu spriječiti, ali i izliječiti bolesti. S obzirom na moju lošu obiteljsku anamnezu i stresan menadžerski posao koji su mi donijeli povišeni kolesterol koji je rastao iz godine u godinu, 40-te su mi se činile kao dobre godine za poduzeti nešto po pitanju vlastitog zdravlja.
Ubrzo došle su pozitivne promjene, a s njima je i moja promjena prehrane prerasla u izazov. Naravno, nisam odmah prešla na 100% sirovu hranu, jer se nekih navika ipak bilo teže odreći. No, kao što savjetujem svakome, potrebno je početi polako, uvesti samo jednu novu naviku poput jutarnjeg smoothija umjesto doručka iz pekare. Polako, sa sve većim osjećajem promjena koje su nastale, došla je i želja za mijenjanjem što je moguće više starih navika. Jedna od tih promjena bila je i odluka da počnem trčati pa sam u ožujku 2015. godine upisala Trčaonu školu trčanja (tada: Adidas škola trčanja). Razlog je bila nevjerojatna količina energije, uzrokovana promjenom prehrane, koja me vukla da počnem s bilo kakvom tjelesnom aktivnošću.
Iako sam oduvijek govorila kako trčanje nije za mene nego za uporne osobe snažne volje, ne samo da sam protrčala, nego u tome stvarno uživam, a to se nije desilo samo meni nego i većini oko mene u školi. Bilo nas je stvarno različitih, od studenata blijedog lica od neprospavanih noći (i loše prehrane, usudila bih se reći:)), osoba s nekoliko desetaka kg viška, mladih mama, čak i jedan 65-godišnjak koji je prvi put u životu krenuo trčati. Zaključila sam da se tako osjećamo zato što je trčanje utisnuto duboko u naše gene od pradavnih dana i predstavlja pravu, iskonsku sreću.
Nažalost, propustila sam sezonu 2016., iako sam povremeno trčala sama, ali zato sam jedva dočekala da se ove godine u ožujku ponovo vratim među ekipu u Trčaonu školu trčanja.
Sada, nakon 2,5 mjeseca trčanja, redovito mi se događa da, umjesto da samu sebe nagovaram na trening, sve svoje obaveze prilagođavam terminu treninga. Uz to, krvna slika mi je savršena (kolesterol je u normali), osjećam se fenomenalno u vlastitom tijelu, dala sam otkaz stresnom menadžerskom poslu i radim ono što volim, pišem recepte o zdravoj hrani na mom blogu zelenarium.com i mnoge obskrbljujem idejama kako da u svoje guste rasporede i brze živote unesu što je više moguće hrane koja nije industrijski obrađena i koja bez termičke obrade hrani zdravljem i energijom. Pritom sam ispunjena jer znam da sve više ljudi činim sretnima i zdravima.
I zato, obratimo pažnju na ono što jedemo, pokrenimo se i uživajmo u životu!
Napisala: Tina Uglješić, Trčaona Zagreb, zelenarium.com