Još nekoliko dana i idemo na „mali maturalac“, nas 60-tak iz kluba Trčaona autobusom krećemo na polumaraton u Split. Ma di ćeš bolje! Jedva čekam ponovno ono uzbuđenje, tremu, start, gužvu i trčeće turističko razgledavanje Splita. Već me lagano pere trema i rekla sam svima da moraju biti ovaj tjedan dobri prema meni jer ću vjerojatno biti „osjetljivijeg raspoloženja“.
Nekada sam u ovo doba godine birala vikend wellness aranžmane, pasivan odmor, hedonizam, a nakon godine dana trčanja sasvim neki drugi interesi. Ponovno trčati polumaraton – čisti mazohizam rekle bi moje frendice. Kaj ti nije dosta kaj si otrčala Zagrebački polumaraton i to je to. Dokazala si sebi i drugima da možeš. A ne, moja avantura tek počinje. Gledam ja kaj se još nudi od utrka ove godine, kao da biram izlet ili ćevape na Ponudi dana.
Zadnja dva mjeseca pripremali smo se za Splitski polumaraton, vrijedno i redovito trenirali tri puta tjedno, a svaki petak trčali i povečavali dužine. Na jedan trening nikako nisam mogla doći pa sam sutradan otišla sama odraditi 12 km (koja disciplina). Računam ja, to su dva kruga oko Jaruna. I baš me nekako taj dan išlo (ili sam se morala kazniti za izostanak s treninga) i otrčim tri kruga, plus dolazak, odlazak, nabralo se 21 km. Kojim tempom? Nemam blage veze. Koje ukupno vrijeme? Još manje znam. Ima dana kad ide, ali ima dana kada ne ide i ne ide. Kad bih mogla prepoznati te dane, ne bih ni dolazila. Ili mi se zna dogoditi da mi se neda trenirati i jedva se dovučem, a nakon treninga se osjećam fenomenalno i vratim se kući kao druga žena. Jer trčati mi je ponekad jako teško ovisno tko me taj dan naljutio, u kojoj mjeri, jesam li se naspavala, kakav mi je horoskop, dal su oni dani u mjesecu, jesam li sat vremena prije treninga jela npr. grah sa kobasicom, pa su noge malo teške, kratak dah, a o vremenskim uvjetima da i ne pričam. Nije lako otići na trening i izvući se ispod tople dekice kada vani puše, pada kiša, snijeg, bljuzga, ali nema odustajanja. Kaže trener da se trening otkazuje samo na licu mjesta ako padaju sjekire (i pritom vas pogodi jedna). Dakle, trčati po teškim vremenskim uvjetima, kao po snijegu je doživljaj. Prvo se smrzneš dok se zagrijavaš, kasnije su noge mokre, onda ti počne rasti tjelesna temperatura, a bogme i raspoloženje jer shvatiš da takih bedaka nema puno na nasipu, pa si si baš nekako cool, a onaj famozni hormon sreće ode u visine. Dakle, jedva čekam da se pošteno „skuham“ i „skurim“ na suncu iako mrzim trčati ljeti.
I tako ulovim ja sebe kako dva zadnja petka, a zna se što je petak – kraj radnog tjedna, dan za izlaske, eskiviram društvo i umjesto van odem na trening bez da sam trepnula. Pa ja sam između treninga i izlaska izabrala trening. Hm sve u redu sa mnom?. Nisam mogla nakon 16 km još i van, nego domeka, tuširanac, lagana večerica, Magnezij. Osim treniranja i po zimi moram se pohvaliti da ne pušim, već dva mjeseca jer pušenje i sport, to nikako ne ide zajedno, kaj ne? Imam osjećaj da sam sad brža i izdržljivija. Autosugestija? Ma nema veze. Imam sad više love za startnine za utrke ili neki Garmin iako sam rekla kako se neću opterećivati pace-om, kilometrima, pulsom. Jučer sam kupila i nove tenisice. To mi je ušteda na cigaretama, a pokrit će se i troškovi za Split. Da sam ranije prestala pušiti, možda bi bila maratonka. Još nije kasno, ima tu prostora za napredak, samo da je zdravih nogica.
U Splitu bi me netko trebao na startu držati iza za gaće (Splićani tako kažu za sportske hlaće, kaj ne?) jer me strah da me ne ponese atmosfera. Znam, moja Kristina će se pobrinuti za mene, ako će uopće htjela trčati samnom jer je rekla da ju stalno nasmijavam. Obećajem, neću se glupirati i neću tražiti na okrepnoj stanici afričku šljivu, časna riječ. A Kike će imati puno navijača, s transparentima na više mjesta, pa ću biti dobra. Naravno moramo na vrijeme na spavanje, ali ekipa već smišlja neki tulum u jednoj od hotelskih soba. Pssst, ne smije trener znati!
Napisala: Višnja Kovačić, Trčaona klub