Još se nisu pošteno ni slegli dojmovi iz Splita i istrčanog drugog polumaratona na kojem smo svi, ali baš svi koji smo išli u Split iz Trčaona kluba, popravili osobne rekorde. S obzirom na vremenske neprilike, koje se pretpostavljam neće ponoviti ni za 100 godina da se u Splitu trči polumaraton uz snježne pahuljice, poprilične uspone, i puno težu stazu nego na Zagrebačkom polumaratonu, popravljanje osobnog rekorda za 9 minuta meni je veliko kao kuća. Ako ću svaki slijedeći napredovati tako brzo ću ostvariti cilj, a to je istrčati polumaraton ispod 2 sata. Naš prvi zajednički „mali maturalac“ u Splitu prošao je i više nego dobro. Osim što se trčalo, doživjeli smo i 4 godišnja doba, trčali Splitom po snijegu, vidjeli i optrčali Loru, protrčali Poljudom (malo sam gackala i po svetoj Hajdukovoj travi), malo Marjanom i prepunom rivom. O onim nestašlucima koji su uobičajeni na maturalcima neću sada pisati. 🙂
Rekli smo, pogotovo mi iz slabijih grupa, kako nema “ganjanja” rezultata u Splitu, da se idemo družiti, trčati, zezati, opustiti. Ali baš je dobro kad se još dogodi i taj osobni rekord, kao kruna svega, nagrada za mučenje, znojenje, ljutnju, psovanje i što sve ne kada baš i ne ide. U mom slučaju pogotovo kad su na repertoaru meni „omiljeni“ fartleki, intervali i tempo. Bilo je problema i na odrađivanju dužine jedan petak (trčalo se 12 km), trening koji je meni inače puno draži, a čak se i ne sjećam više tko me naljutio taj dan. Onog trena kad sam na rezervi i kad stvarno ne ide, kada razmišljam kako mi je užasno teško na treningu, kad će trener više reći da usporimo, kad će te klupice i semafor gdje završava trening, tko me danas tjerao, više se nećeš dati nagovoriti na ovako zahtjevnu utrku, to mi i treba kad su mi veliki apetiti – poželim odustati. Brzo nakon toga, čim završi trening ili utrka i čim se tijelo malo smiri, preplavi me tako dobar osjećaj ponosa i sreće. U sekundi zaboravim one muke od maloprije. Kad mi je teško, moram si vizualizirati taj dobar osjećaj na kraju jer to što mi trčimo u grupi je super (pogotovo kad je konverzacijski trening), ali ipak je to borba koju vodim sama sa sobom, a ja sam, kako bi naš dragi trener Tom rekao; natjecateljskog duha po karakteru i volim pobjeđivati. Pa zašto ne bi tu negativnu Višnju dobila i ovaj put.
Sve se u životu događa s nekim razlogom, pa tako na povratku iz Splita svratimo mi u outlet sportske opreme. Baš je super ići u shopping s trenerima. Vičeš po dućanu: „Treneru, treneru, jesu ove tenesice dobre za trail?“, pa ga naganjaš po dućanu s nekoliko tena i čudiš se gdje je nestao trener, sad je bio u ovom redu. I tako, kupim ja tenisice za trail, nakon blagoslova trenera naravno za neku smiješnu cijenu. Presretna, sad mogu krenuti u novu avanturu jer gledam i pratim objave na Facebooku mojih dragih Trčaoničara i njihovih lijepih, bijelih, snježnih Sljemenskih trail treninga, pa dogovora oko prve Crazy hill trail utrke u Ludbregu , a prvi put se nikad ne zaboravlja. I tata bi sine. Sudbina se naravno pobrine za sve, pa tako i za prvi i najvažniji rekvizit za trail – tenisice. Ali osim dobre volje i tenisica, nemam ništa od potrebne opreme. Ohrabrena trenericom Majom i Tomom odlučila sam se ipak probati. Što mi se može dogoditi? Mogu hodati u krajnjem slučaju po Sljemenu. I tako ja odradim svoj prvi trail trening. Nije bilo lako, malo sam čak išla i četveronoške, čupajući se za grmlje sa strane, a jednom sam se skoro izgubila. Dva puta su me dozivali ali mi se sve to jako svidjelo, moram priznati. Već sam razmišljala kako ću slijedeću subotu s njima ponovo na trail.
“Ali oni idu na tu svoju prvu trail utrku, neće biti treninga. Da sam bar ranije počela trenirati, sad bi išla na s njima.” Baš mi je bilo žao. Kad nešto želiš, onda ti valjda treneri čitaju misli, pa tako dva dana prije utrke kaže meni trenerica Maja da bi mogla ići i ja s njima na utrku, da ja to mogu ona je vidjela na treningu…bla, bla, bla. Idem ja pitati i trenera Toma. Nesigurna u sebe, tražim i drugo mišljenje, kao da idem doktoru po dijagnozu ili popravljam veš mašinu. U pola sata dobijem zeleno svjetlo od dva trenera, nabavim startninu (hvala Katarini koja nije mogla ići pa mi je odmah ustupila svoju startninu), ruksak (hvala Valentini koja mi ga je poklonila jer ima dva), prvu pomoć (hvala Karmela) i zviždaljku (hvala Zlatko). Jer ja osim dobre volje i tenisica nemam ništa od opreme i ne stignem nabaviti, ali ima moja ekipa! Dakle, ta solidarnost, to jedinstvo i ta susretljivost, riječi ohrabrenja koje sam dobila, taj osjećaj pripadnosti jednoj zajednici – neopisiv je osjećaj.
OK, sad još predstoji drugi Trčaonin tulum koji je u subotu, a utrka je u nedjelju. Jer mi osim što volimo trčati, volimo i zapjevati, zaplesati, popiti koju pivicu, dvije. Dakle, taj tulum na kojem smo se oprostili od dragog nam glavnog trenera Tomislava Marinovića, bio je vrlo emotivan, pala je i koja suza jer ga svi jako volimo , a mislim da je i on zavolio nas u ovih godinu dana. Pjevale su se karaoke, neki su dočekali svojih 5 minuta slave, bilo je i otimačine za mikrofon, a repertoar svekoliki. Tko loše pjeva mahao je kao Mišo Kovač i Trčaona je odmah pratila.
“Ali kako ću se sutradan pentrati 16 km po bregima Kalnika ako se ne naspavam?!” I tako sam ja kao prava štreberica pobjegla u ponoć doma. Priča ide da se slavilo do 4h. 🙂
A u Ludbregu! Crazy hill utrka bi se mogla slobodno zvati – „Šljop, šljop blatna utrka Peppa prasaca“ jer ta nezamisliva količina skliskog i na ponekim dijelovima dubokog blata koje se miješa sa snijegom je nevjerojatna. Ne znaš kaj je gore. Balansiranje kao na snowboardu, sto puta sam skoro pala, jednom sam čak pošteno pala na leđa, no digla sam se brže nego kaj sam pala. Nakon svakog propadanja u blato najvažnije mi je bilo da izvučem nogu zajedno s tenisicom. A kad se sjetim ispočetka kako sam pazila gdje stajem da mi tenisica ostane suha i što čišća, a kasnije – udri po sredini! Što je staza bivala teža, to sam se ja više smijala i bila ravnodušnija i imunija na blato, vodu, snijeg. Malo mi hladno za noge, malo umirem od vručine. Blata sam imala i po licu, ogrebotine po rukama, a na okrepnoj stanici, nažalost jednoj jedinoj, žedna ko pas jer sam popila ono malo vode što sam ponijela, jer šta će mi teret ja se kao ne znojim (koja greška) uzmem prvo što mi je došlo pod ruku. Kad ono gemišt???!!! Ok, pljuni, baci, uzmi slijedeće. Cola, može. Koliko god sam na početku utrke bila spora, drugi dio mi je nekako bolje išao, pa sam čak i zaobilazila i prestizala ljude što je baš dobar osjećaj. Obzirom da nemam sat, nemam pojma gdje sam, koliko još ima do kraja, krivo procijenila i ugodno se iznenadila kad sam vidjela u daljini cilj. Moji su naravno bili kod cilja i glasno navijali, a to ti daje još dodatnog goriva. Dobro, skoro sam se ispovračala nakon prolaska kroz cilj, ali i to sam već zaboravila. Čestitke, zagrljaji, prepričavanje doživljaja trajalo je do povratka u Zagreb, a i kasnije putem FB, objavljivanje slikica, komentiranje, adrenalin i euforija traje i traje…
Idući dan sam opet došla na trening na nasip i ostala na vježbama snage kod Maje. Ček malo, pa što mi se događa? Jel to nova ovisnost? Pa tek su prošla 2,5 mjeseca od kad ne pušim!
Na nasipu, „neki novi klinci“. Prvi dan školice nove generacije Trčaone 2018. Sjetih se sebe i svog prvog dana. Na povratku s treninga, prišla mi je djevojka i do svlačionice smo razgovarale. Još uvijek pod pozitivnim dojmom jučerašnje utrke, u 10-tak minuta pokušala sam joj ispričati kako nam je u Trčaoni, što smo prošli u ovih godinu dana, ohrabriti ju, reći joj koliko volimo trčanje i kakva smo ekipa. Jer, možda nam se baš ona priključi uskoro u klubu, nikad se ne zna. Dobro nam došli!
Napisala: Višnja Kovačić polaznica Trčaona kluba