Moja želja da počnem trčati traje godinama. Bilo je tu više „evo“ pokušaja: evo sad ću, poslije nove godine, u proljeće sigurno, mjesec-dva prije mora. Sve kako bih izgubila koju kilu, učinila nešto korisno za zdravlje jer ako mogu drugi, mogu i ja.
I tako bi me primilo i držalo 2-3 mjeseca. Istrčala bih ja ponekad čak i krug oko Jaruna i onda bi došle razne obaveze, splasnula želja, počele vručine i sl. Kao što nije teško naći razloge ZA, nije teško ni one PROTIV.
Trčaonu (bivšu adidas školu trčanja) pratim već nekoliko godina i zavidim ekipi koja trči, druži se i ide na utrke. Sve do ovog proljeća kada se napokon i ja upisujem. Početak je zaista bio lagan, malo trčiš, malo hodaš, zezancija, ništa prenaporno, proljeće je i vrijeme je prekrasno, pozitivna energija posvuda, a savjeti trenera i više nego korisni. Mnogi misle, trčati zna svatko šta se tu ima učiti ali nije to baš tako.
Nakon mjesec dana uslijedilo je prvo testiranje (trčanje na 1 km) i raspored u grupe ovisno o istrčanom vremenu na 1 km. Kad se samo sjetim svog vremena, 5:00 min/km, i činjenice da sam s tim rezultatom u „elitnoj“ A grupi i da me trenira Tomislav Marinović, glavni trener u Trčaoni.
Nisam ni bila svjesna da će me upravo to odvesti u probleme i odustajanje već nakon nepuna 3 mjeseca. Naime, treniranje u toj grupi je meni s vremenom postalo prenaporno jer se tempo povećavao, a ja nisam bila redovita na treninzima (što je najvažnije), te uz sve dobronamjerne i korisne savjete trenera Tomislava koji me često zadnju, uspuhanu i bez zraka bodrio, poslije treninga sa mnom razgovarao, pokušavao i trudio se naći za mene najbolje rješenje, ja gubim volju. Na kraju mi predlaže da se prebacim u slabiju „B“ grupu, međutim, nisam ga poslušala. Moj „natjecateljski duh“ me doveo do toga da sam radije odustala nego se prebacila u slabiju grupu – POTPUNO KRIVA ODLUKA.
Ta dva ljetna mjeseca nisam uopće trčala. Pratila sam objave i članke Trčaone, bila zavidna ekipi i ljuta na sebe kako sam mogla tako lako odustati. Onda dobivam e-mail da se formira povratnička grupa za nas koji smo preko ljeta pauzirali ili odustali. B I N G O! Jedva sam dočekala taj prvi povratnički trening kod drage trenerice Maje od koje sam puno naučila. Ubrzo sam se iz povratničke grupe prebacila u redovnu C grupu kod trenera Marca koji mi je pomogao donijeti odluku da bolje da trčim u sporijoj grupi i istrčim, nego da žurim, „izgorim“ i odustanem.
Cilj je mnogima bio Zagrebački polumaraton, a bilo je još nešto više od mjesec dana vremena za pripreme. Često se sjetim kako sam na početku razmišljala da nema šanse da netko tko 7 mjeseci trenira trčanje istrči polumaraton (a ja sam trenirala još i manje zbog ljetne pauze).
Ali želja i motivacija su bili toliko jaki (puno toga je u nogama, ali ima nešto i u glavi J), pogotovo nakon jednog petka s trenerom Marcom i „C“-kavcima i odrađenim treningom od 16 km. To mi je dalo takav vjeter u leđa da sam se prijavila na polumaraton i taj zadnji mjesec, osim redovitih treninga u Trčaoni, istrčala i utrku na 10,5 km u Kamanju (pored Ozlja), (10 km) Be Active Zagreb, Terry Fox Run na Jarunu (6,3 km), Utrka MUP i građani Jarun (6,3 km) i osjetila tu čar utrka. Nova taktika – nikud ne žurim, uživam u atmosferi, ne opterećujem se postignutim vremenom ni što me većina prestiže. Shvatila sam da je u tome stvar i da jedino tako mogu uživati u trčanju – samo lagano i opušteno. Na brzini stignem raditi kasnije. Sada mi je bitno da mogu izdržati što duže trčati.
Par dana prije polumaratona jako puno mi je značilo predavanje našeg glavnog trenera Tomislava i on-line predavanje psihologinje Maje (dva puta sam ga pogledala prije polumaratona) jer sam shvatila da sam ja sama sebi najveći neprijatelj kada počnu moje krize. I tada treba izbaciti onog malog neprijatelja iz glave koji stalno ponavlja: „Nije ovo za tebe. Što je ovo tebi trebalo. Evo, to je kraj, više ne možeš, stani, odustani.“. E, tada nastupa ona pozitivna Višnja koja je naučila u Trčaoni kako se riješiti tih negativnih misli i ide mantra tipa: „To je kriza koja će proći, koja je privremena i povremena. Ja to mogu, ja to mogu…“. Vizualiziram si samu sebe kako prolazim kroz cilj i kriza je gotova (do slijedeće, haha).
I onda dolazi taj veliki dan, ZG POLUMARATON, kruna svega, točka na „i“, za mene veliki izazov. Strah od neuspjeha je naravno bio prisutan, ali želja za uspjehom je bila jača. Ne moram vam ni pisati kolika trema i nervoza su me „prali“ par dana prije. Ali kada se vesela „žuta“ ekipa iz Trčaone taj dan okupila na Trgu s našim trenerima koji su vodili svaki svoju grupu, trema je nestala – samo opušteno.
Tako ja trčimi čekam krize, naoružana do zuba pozitivnim mislima i navijačima, kad tek tamo negdje na 16. kilometra eto jedne jedine. Stigla i naravno kako je došla, tako i prošla. Pred kraj nije bilo lako, noge otežaju, ali nešto te nosi i tjera naprijed. Ulazak u cilj – zagrljaji, čestitanja, fotkanje s prvom medaljom i dragim ljudima, suze radosnice. Toliko dobar i neprocjenjiv osjećaj da želim sve ponoviti još jednom i još, i još…, putovati na utrke, upoznavati nove ljude, kao da sam na drogama :). I da znate kako mi je tek piva poslije pasala, ne jedna, nego dvije. Apsolutno sam ih zaslužila, zar ne?
Ono što sam ja, žena u godinama (50 g.) naučila i odlučila je da u trčanju želim uživati, da neću i ne mogu ganjati vrijeme i rekorde, da mi još u ovoj fazi ne trebaju Garmini i slični satovi, da trebam osluškivati svoje tijelo, svoje disanje, svoj puls, mozak na pašu i meditacija i onda je trčanje zaista UŽIVANJE. Svi koji ne vjeruju i misle da ne mogu, neka probaju.
Za kraj, jedno novo i izvanredno iskustvo – divan je osjećaj sudjelovati na humanitarnim utrkama, donirati, otrčati, sudjelovati, pomoći, družiti se prije i poslije s ljudima koji dijele slična razmišljanja. To čovjeka oplemenjuje i čini ga sretnim kada drugima pomaže. Trčala sam prije par dana humanitarnu utrku u Samoboru „Velika srca trče“. Minimum koji sam si postavila je da ću istrčati 10 km jer će sponzori donirati Udruzi iznos po otrčanom kilometru i nije bilo bitno vrijeme. To me je toliko motiviralo da sam istrčala 32 km, doduše laganim tempom, ali 32 km! Kada sam nakon utrke pogledala rezultate: Žene – 3. mjesto – Višnja Kovačić iz Škole/Kluba Trčaona…šok, pozitivan naravno, nevjerica. Priznajem, emocije me preplavile i ja sam zaplakala. Taj osjećaj ne bih mijenjala ni za što, jer trčati tri i pol sata, zaista sam pobjedila samu sebe, a nisam ganjala nikakav rezultat. Sve se nekako poklopilo, vrijeme, mjesto, moje raspoloženje, pozitivna vibra, potpuno neplanirano. Najbolji plan je ništa ne planirati.
Da nije bilo Trčaone, sama to sigurno nikada ne bih ostvarila i ta dužina je moj novi osobni rekord. Trčanje mi je promijenilo život, prioritete i interese. Mislim da sam se zaljubila – U TRČANJE.
Tako gledam ja web kad krenula Trail grupa u Trčaoni. Vode ju moj dobri stari motivator Tomislav i draga mi Maja. Hm, hoću li odoljeti? A nemam opremu. Možda da kupim ili da se spremam za Splitski polumaraton s trenerom Marcom iz C grupe? Nije meni lako…
Napisala: Višnja Kovačić, Trčaona generacija 2017.