Drage moje trkačice i dragi moji trkači,
Nisam pisala neko vrijeme, jer jednostavno nisam stizala, što zbog posla, što zbog obaveza oko djece. Nisam pisala, ali na treninge sam redovito dolazila. Doduše, malo sam „kiksala“ prošli tjedan s trenizima, jer sam bila na službenom putu, ali „kiksala“ sam samo u smislu da me nije bilo jer i dalje sam redovito trčala 🙂 Da mi je netko prije 3 mjeseca rekao da ću u kofer, uz stvari potrebne za službeni put, pakirati i svu opremu za trčanje, rekla bih mu da nije normalan. Isto tako da mi je netko rekao da ću ja uopće htjeti trčati u svoje slobodno vrijeme, rekla bih mu da nije normalan. Ali, čuda se događaju i ja trčim i kad me nema na treninzima. Rekao bi poznati Mladen Delić “ma ljudi, je li to moguće?”
Prije tjedan dana sam otrčala svojih prvih 5km. Za taj podvig mi je trebalo punih 35 minuta. Većina se vjerojatno ne bi hvalila tim rezultatom, ali ja ne mogu a da se ne pohvalim. Pa to je mojih prvih 5km. Na početku našeg druženja i 50m mi je bilo naporno, a sada sam pretrčala 5km. Nisam mislila da mogu, ali izgleda da ipak ne možemo predvidjeti neke situacije. Ni kada su nam trener Matej, ili trener Marco na zamjeni, govorili da ćemo mi to istrčati, nisam im uvijek vjerovala. No dogodilo se čudo i ja sam pretrčala tih famoznih 5 km i to još sama, bez grupe.
Nažalost, svojih prvih 5 km otrčala sam sama, bez svoje grupe. U petak smo odradili trening, došli do 4,4km, gnjavili trenera Marca upitima kad ćemo doći do tih famoznih 5, a onda je moja kćer u nedjelju imala koncert u Maksimiru, pa sam ja dok je ona pjevala odlučila otrčati tih 5 km. Nećete vjerovati, ali najteži mi je bio prvi kilometar. Trčala sam, a metri su bili kao kilometri. Nakon tog kilometra bila sam slomljena kao da sam pretrčala polumaraton, ali nisam se predavala. Kao prvo, bio mi je nepoznat teren (trčala sam u Maksimiru, gdje nikada do sada nisam trčala), kao drugo bilo je užasno puno uspona (na nasipu je ravno). Nakon prvog kilometra, svaki sljedeći je bio pjesma. Našla sam svoj tempo, koji i inače na treninzima trčimo, i uživala sam. Kraj je bio najljepši jer me dočekala moja mala obitelj – muž, dvije kćeri i pas i bodrili su me do tih mojih prvih 5. Osjećaj je bio genijalan. Hodala sam po Maksimiru kao puran jer sam se osjećala kao da sam u najmanju ruku osvojila NY maraton.
Nakon tih prvih 5 km, nije bilo problema pretrčati opet toliko nakon 2 dana, a vjerojatno neće ni 6,7,8 put, pa do kud nas noge nose. Definitivno sada vidim da ja to mogu. Ima treninga kada mi je jako teško, i najradije bih odustala već nakon zagrijavanja, ali jednom kada kreneš nema šanse da odustaneš. Često znam biti i zadnja na terninzima (muče me alergije, pa često ostanem bez zraka), ali se ne predajem. Ne hvatam rezultat već samo uživam. Ali stvarno uživam, jer vidim da je trčanje relaksacija. Kada je trener Tomislav napisao u jednom svom članku da mu je trčanje odmor od svega, mislila sam da priča bedastoće, jer je to mazohizam, a ne odmor. Sada vidim da nema ni M od Mazohizma, sve je u našim glavama.
I zato sam morala ovo napisati, jer uvijek treba vjerovati u sebe i treba rušiti te granice u glavama. Svi mi možemo puno više nego što mislimo, ali nas je strah. Kad malo bolje pogledamo, nema nas zašto biti strah. Prije testiranja na 1km sam pitala čeka li nas hitna pomoć na kraju, a sada mi sve to iskreno djeluje jako smiješno. I sigurna sam da ću se i dalje na treninzima zgražavati nad određenim brzinama no i dalje ću svaki taj tempo otrčati i čuditi se sama sebi kako sam to uspjela.
Uskoro je naša prva službena utrka i želim nam svima dobre rezultate i dobru zabavu, jer je tako dobar osjećaj znati da si pretrčao 5 km. Nakon te trke samo nam je nebo granica.
Pozdravljam vas do novog treninga.
Napisala: Tajana Kramar Šandl, Zagreb