Ako je suditi po staroj narodnoj „pokisla mlada je sretna mlada“, pred novim polaznicima Trčaone u Rijeci nedvojbeno je uspjeh – u svakom pogledu. Unatoč „kapi“ iznad Učke koja nepogrješivo najavljuje kišu, ispred Atletske dvorane na Kantridi prvoga ponedjeljka u ožujku okupila se šarolika skupina; ljudi različitih generacija i različitog izgleda – od manekenskih tipova do onih kod kojih su posljedice blagdanskog i svakog drugog hedonističkog pohoda na pune trpeze i hladnjak itekako bile vidljive. No, svi smo ipak imali nešto zajedničko- tenisice na nogama, kao i snažnu, intrizično motiviranu volju i želju da svoje tijelo dovedemo u red. I ne samo to, već u formu kakva zasigurno jamči veću učinkovitost, neovisno o tome čime se tko bavi, s obzirom da je opće poznato kako fizička aktivnost utječe na bolje funkcioniranje mozga, a i jamac je očuvanja mentalnoga zdravlja.
Upravo zbog svega toga, i osobno se cijeloga života bavim sportom i različitim oblicima fizičkih aktivnosti, među kojima mi je trčanje već dugi niz godina jedna od omiljenih. I obje moje kćeri, 24-godišnja Loreta i 16-godišnja Barbara uvijek su se bavile sportom. Loreta je plivačica, a Barbara rukometašica koja je prije godinu dana prestala trenirati, s obzirom da joj je bilo teško uskladiti školske i sportske aktivnosti, jer škola za sport baš i nema sluha, pa ni onda kada su u pitanju vrhunski rezultati. I tada smo u našem životnom prostoru dobili novog neprijatelja kojega je Barbara zaobilazila u širokom luku – vagu. A ona je uistinu bila nemilosrdna. Ni ja je baš nisam voljela. Zato nam nikada nije bila u vidnom polju. Zbog svega navedenog po stanu sam skrivala sve namirnice koje su u sebi imale šećer, ali uzalud. Barbara je uvijek sve nalazila i stoga sam uvjerena da na vrhovima prstiju, baš tamo gdje se nalaze završeci živaca, ima neke senzore pomoću kojih otkriva sve što u svom nazivu ima pridjev “čokoladno”… a baš sam bila maštovita.
Stoga sam pokušavala sve kako bih moju mlađu kći potakla na trčanje na Kostabeli, uz more, na svježem zraku, ali… ona bi uvijek pronalazila neki razlog zbog kojega bih na tu aktivnost odlazila sama… sve dok mi se na Facebooku jednoga dana nije pojavio žuto uokvireni naslov „Trčaona“… i onda mi je sinulo. Suptilno, onako kako samo majke znaju, počela sam s pripremama. Kupovala sam komad po komad opreme, vodila je u duuuge šetnje od desetak kilometara pripremajući joj zglobove i mišiće za ono što ju je čekalo, samo što ona to tada još nije znala. A onda sam joj pokazala fotografije polaznika Škole trčanja prethodnih godina, njihove rezultate, nasmijana lica, druženja,… govoreći “bar pokušaj”.
I eto nas na Kantridi, među ljudima koji su zacrtali neki cilj i žele ga ostvariti. Sam pogled na trenere Bojanu i Damira bio je dovoljan da shvatimo da smo na pravom mjestu. Kao što svaka žena, primjerice, prilikom odlaska frizeru, prvo gleda kakvu frizuru ima osoba koja drži škare u ruci, tako smo svi sada skenirali naše trenere, ljubomorno promatrajući njihove mišiće koji su se čak pomalo bezobzirno i provokativno ocrtavali ispod pripijene odjeće. Dočekali su nas širokog osmijeha i s velikim ohrabrenjem. No, onaj najbolji osjećaj uslijedio je kad je počeo trening i zagrijavanje u zatvorenom krugu koji je psihološki predstavljao krug povjerenja i podrške. Upravo to je trenutak kad osjetite tu silnu količinu združene energije koja vas pokreće i tjera da pomaknete svoje granice, a svi smo mi upravo to htjeli. Pomičući granice, živimo punim plućima i to na svim razinama našega djelovanja, jer povećavanje dionica u trčanju dovodi nas do spoznaje da možemo sve što hoćemo, jer kad ima volje, ima i načina. Tko god se, makar i rekreativno, bavio trčanjem, zna da je riječ o fizičkoj aktivnosti kojom se tijelo oslobađa danas sveprisutnog stresa, negativne energije, a puni osjećajem zadovoljstva i sreće, posebice ako smo fokusirani na to što radimo. Mnogima je to bio i prvi trening na kiši koja nas je prilično oprala, a gotovo da je nismo ni primijetili.
Sljedeći trening je u subotu u kastavskoj šumi. Bit će to naš treći susret, a svaki novi sve je živopisniji i topliji. Vjerujem da mu se svi veselimo, kao i putu koji je pred nama. Jer, bez obzira što imamo cilj i u konačnici želimo moći istrčati 21,5 km, znamo da je upravo putovanje prema tom cilju najljepši dio ove velike avanture u koju ulazimo.
Napisala: Ljiljana Mamić, Rijeka