Sad kad sam konačno uspjela popamtiti sva imena; povezati sve pozadinske slike, mačke, pse, djecu i sve nadimke u viber grupi sa svakom pojedinom osobom s kojom sam proteklih, gotovo sedam mjeseci, trenirala tri puta tjedno – nazire se kraj. Ali nadam se, tek jednog razdoblja u kojemu smo učili i stjecali trkačka iskustva. Iskreno se nadam kako je naš zajednički, upravo odrađeni i prvi službeni, 26. zagrebački polumaraton, tek kruna svega onoga što smo proteklih mjeseci dijelili. A bilo je svega; od znoja, ozljeda, žuljeva, krvi na raznim dijelovima tijela, šivanja,… Iako nas je Adžaga ovaj tjedan oslobodio treninga, nitko se tomu nije razveselio, pa je, ugledavši naša razočarana lica ipak sredinom tjedna odlučio odraditi zajedničko „istezanje“, odnosno ćakulu koja nam je svima potrebna da zaokružimo cijelu ovu priču. Upravo prije tog „istezanja“ i razmjene, sada već posloženih dojmova, i ja ću to pokušati posložiti svoje bez vanjskih utjecaja.
Oduvijek funkcioniram na način da, kada je neka frka ili su svi oko mene u nekoj panici, moj mozak i tijelo najbolje funkcioniraju. No, noć prije polumaratona to, nažalost, nije bio slučaj. Znala sam da mogu i koliko mogu. Uostalom, već sam istrčala polumaraton na Istrian Wine Run-u, 20 km Platka i puno drugih utrka ali sada sam bila nervozna. Obuzimao me strah da će u jednom trenutku moja kći, 17-godišnja Barbara, posustati. Neprestano sam se pitala hoće li izdržati do kraja, a nakon te misli uvijek bi me utješila pomisao da trči sa sjajnom motivatoricom, našom trenericom Bojanom koja svojom energijom pokreće i gura sve ispred sbe, a iza nje je bio Bukša, kao metla koja iza sebe ne ostavlja nikoga od naših članova. Pa ipak želudac mi se grčio, a srce mi je neprestano ubrzano lupalo; ona je ipak bila najmlađa članica Trčaone. Sada, kada je sve prošlo, puno mi je lakše objasniti taj osjećaj. Bio je ovo još jedan test; test Barbarinog karaktera, snage volje i uma, izdržljivosti i upornosti, mog odgoja, a ja sam kao i svaki drugi roditelj, samo željela da ga ona položi na ovom našem prvom zajedničkom polumaratonu. Tim više jer je bila njegova najmlađa sudionica, što je organizatoru promaklo, s obzirom da su se nagrade po kategorijama dijelile tek od 20 godina naviše.
Neću puno pisati o našem putu prema Zagrebu u cik zore. Vesna je sjela do mene, ali nije progovorila ni riječi; zatvorila je oči i odjavila se, čuvajući snagu za ono što ju čeka. Srećom, Ivana i Iva koje su sjedile nasuprot nama cijelo su vrijeme čavrljale i smijale se, ali ne zato što je Ivana to željela, već nije mogla izbjeći Ivino uzbuđenje koje je, premda zbog ozljede nije trčala, manifestirala za sve nas zajedno. No, Iva je toga dana bila naša logistika u svakom pogledu. Neću puno pisati ni o preuzimanju startnih paketa gdje su tek rijetki dobili svoju veličinu majice, niti o hladnom Zagrebu toga jutra; neću pisati ni o zajedničkom zagrijavanju na Zrinjevcu sa svim ostalim članovima Trčaone, gdje nas je uistinu bilo u velikom broju. Najradije bih već sada opisala samo onaj krajnji osjećaj, ali ipak- neću.
Na startu sam gledala sva ona poznata lica, sve one ljude koji su tijekom i nakon naših kastavskih treninga često glasno izražavali sumnju u svoj uspjeh na ovoj utrci i ni u jednom; baš ni u jednom trenutku nisam sumnjala u bilo koga u njih. „Brzići“ su stali uz Adžagu, a B grupa se okupila oko Bojane. Vjerujem da su mnogi bili uzbuđeni, ali im se na licima to nije vidjelo. Ja sam vidjela samo osmijeh, volju i želju da se za nešto više od dva sata opet svi vidimo na istom tom mjestu. Adžaga, po običaju, nije puno govorio, ali je njegov pogled prema svima nama bio umirujući i ohrabrujući; baš kao i Bojanin osmijeh. Poput vojnika, stali smo uz svog trenera i kada je Bandić ispalio onaj startni hitac, rijeka ljudi krenula je ka ostvarenju svoga cilja – polagano. Osjećala sam se sigurno, jer sam bila u društvu poznatih ljudi; znala sam koliko svi oni mogu, možda čak i više od njih samih. Tu je bila moja Ivana, moj „zeko“, Tanja, naša srnica Belma, crna i plava Iva, Ana Iskra, naši dečki Alen, Miodrag, Zlatko, Vedran,… da ne nabrajam dalje. Samo želim reći da i sada znam tko je bio ispred mene, s moje lijeve i desne strane i iza mene. U svakom trenutku sam znala i da ću to dugo pamtiti, jer su mi svi bili važni. Tempo je bio izvrstan; do desetog kilometra mogli smo i čavrljati, a onda su polagano glasovi utihnuli. Oni koji su osjetili da mogu, jurnuli su naprijed, ali se većina ipak držala Adžage. Trčala sam i nisam razmišljala o proteku vremena; odlično sam se osjećala, normalno disala. Sve je bilo dobro do 17-og kilometra, a onda ni sama nisam mogla shvatiti što mi se događa. Od struka prema gore ništa se nije promijenilo. Disanje i rad srca su bili sasvim u redu i nisam osjećala nikakve teškoće, a potkoljenice su mi počele otkazivati. I dalje sam gledala ispred sebe cijelu ekipu, ali sam morala usporiti, a ona dva zadnja kilometra do cilja činila su mi se beskrajnima. Uz sve to stalno sam mislila gdje je Barbara. I svašta mi je prolazilo kroz glavu. Kada sam je konačno ugledala kako nasmiješena trči prema meni, usporednom stazom, hiperventilirala sam od sreće, pa mi je trebalo najmanje 200 metara da normaliziram disanje. Beskrajno mi je žao što je Ivana u cilj ušla samo 20-ak sekundi prije mene, jer, kada sam vidjela da je do kraja dijeli samo mali komadić ceste, poželjela sam pojuriti k njoj kako bi zajedno završile utrku jer smo i sve ostale trčale zajedno. Ali, prekasno; srce je željelo jedno, ali mu noge nisu bile u stanju udovoljiti.
Prešla sam ciljnu liniju, dobila svoju, trenutačno najdražu medalju i s veseljem i zagrljajem dočekivala one koji su pristizali. Ali, moja sreća nije bila potpuna. Čekala sam Barbaru i to vrijeme do njenog ulaska u cilj činilo mi se kao cijela vječnost. Ništa što su u tom vremenu čekanja rekle Ivana, Tanja, Paola, Milica,… nije pomagalo. A onda sam je ugledala, počela skakati, vrištati, plakati, navijati. Barbara je razvukla usne u širok osmijeh dok je trčala tih zadnjih nekoliko metara prema meni. Tada još nisam bila svjesna koliko sam zapravo bila smiješna s onim kečkama koje su klatile oko moga lica, a što mi je Barbara sutradan i demonstrirala. Ostala sam bez daha; emocije su me preplavile u potpunosti, a suze su nezaustavljivo tekle. Svaki pokušaj organizatora da joj uruči medalju bio je uzaludan, jer je nisam ispuštala iz zagrljaja. Hvala Paoli, Ivani i Tanji, jer su uhvatile i ovjekovječile taj trenutak. Uspjele smo. Zajedno. S našim trenerima i s odličnom ekipom; sjajnim ljudima koji su svojim kvalitetama obogatili naš život u ovom sedmomjesečnom razdoblju. Bila sam i još uvijek sam ponosna majka. Danas cijeli dan hodam kao puran i šepirim se jer mi se može. Ali, ne zbog sebe jer iza mene je puno životnih i mnogih drugih utrka, a mnoge me još čekaju. Sve ovo počelo je i bilo je zbog Barbare. Ja sam samo trebala biti njen vjetar u leđa i monitoring u Trčaoni, kako slučajno u kriznim trenucima ne bi odustala.
Poslije ručka zasjeli smo u kafiću nedaleko Jelačićevog trga i bez suvišnih riječi uživali u zasluženom piću. Žao mi je što nisam snimala ustajanje i hod naših trkača i trkačica. Zadnja loža kod svih je vrištala: “Tu sam, tu sam; budna sam!“ Ali, bili su to slatki bolovi. Atmosferu u autobusu pri povratku teško je opisati, jer je euforija obuzela sve. Nazdravljalo se cijelim putem, a pravu feštu najavila je Ana Iskra koja će nam za to pripremiti teren na izvrsnoj lokaciji. Tada ćemo se prvi put sresti u primjerenoj odjeći, bez tajica i tenisica.
Uistinu je teško sa malo teksta opisati ovako veliki događaj za sve nas. Možda bi u ovakvim situacijama uvijek bilo bolje pogledati fotografije, jer one govore puno više.
Ja znam samo da je meni srce veliko kao kuća i u potpunosti ispunjeno najljepšim osjećajima. I sve ovo što je sada iza nas uistinu svjedoči o tome kako nije sreća u ostvarenju cilja, već u putovanju prema njemu. Stoga, hvala svima, bez iznimke.
Napisala: Ljiljana Mamić, Trčaona Rijeka