Razmišljate li i koliko često o floskuli koju mnogi često izgovaraju, a tek rijetki prakticiraju; onoj „život je kratak i zato svaki dan treba živjeti kao da je posljednji“? Možda zato što su iza mene mnoge životne borbe i što sam do svakog osobnog uspjeha dolazila preko trnja, s osmijehom na licu vozeći slalom između prepreka i ljudi upitnih osobina ličnosti, upravo sam taj dio najviše osvijestila. Meni to nikako nije floskula, jer sam svjesna da je život svakog pojedinca poput stakla i da nas u jednom trenutku ima, a u drugom smo negdje drugdje… potpuno neplanirano. Zato je moj plan već duže vrijeme da plana nema, jer je jedino sigurno da ništa nije sigurno. Ne, nisam ni pesimistična, a još manje depresivna; čak naprotiv ali, okolnosti su takve da se moram osvrnuti i na događaj koji me preplavio tamom u samo jednom trenutku.
Kastavska šuma ima mnogobrojne putove i puteljke. Neki su označeni markacijama, jer su dio planinarskih staza, a neki nisu. Zato svoju prvu trening dionicu do Breze i nazad od 13 km nikada neću zaboraviti. Vrijeme nam je bilo naklonjeno; oblačno, uz osvježavajuću sitnu kišicu, pa nam onda sve one silne uzbrdice nisu bile tako teške i baš sam bila zadovoljna odrađenim treningom. Ali, čim smo stigli do Crekvine, preplavio me nemir koji nisam mogla opisati; jednostavno sam znala da nešto nije u redu. I dok je cijela ekipa nakon presvlačenja ušla u kafić, skrivajući se od kiše, ja sam ostala vani i čekala Barbaru. Dočekala sam ostatak naše ekipe, ali nje nije bilo. Otkucaji su se ubrzavali, a u trenutku kada sam se počela tresti, samo sam bez riječi pojurila nazad u šumu. Trčala sam u trapericama i tenisicama kojima se blato i kamenje nikako nije sviđalo. Trčala sam i plakala. Glava kao da nije bila moja. Nalikovala je nekom filmskom setu u kojemu se redatelj nikako nije mogao odlučiti koji scenarij odabrati. Je li se ozlijedila, izgubila, ili je… Sve te misli bile su poput pogonskog goriva. Trčala sam najmanje četiri kilometra kada su me Ivana i Vesna nazvale i rekle da kreću za mnom, a da se drugi organiziraju za potragu… jer je prošlo previše vremena. Bila je to cijela vječnost. Ja sam cijela bila duboki crni bunar u koji sam propadala. Željela sam što prije pasti na dno tog bunara, jer me preplavila bol. Željela sam da me prestane boljeti. A samo trenutak prije bila sam sretna i zadovoljna. Bila je to moja prva Breza. Gotovo da nisam ni osjećala napor; bar ne onakav kakav sam očekivala kada sam razmišljala o toj dionici. No, neću duljiti. Barbara je na jednom raskrižju krivo skrenula, poput mnogih drugih prije nje prethodnih godina, i napravila cijeli krug. Usput je upoznala drvosječe, stanovnike jednog malog naselja duboko u šumi, gospođu koja popravlja kamion… One bolne tada su zamijenile suze radosnice. Svi su se rasplakali, jer je naš susret bio baš onaj primjer koji potvrđuje tezu da govorom tijela često puno jače možemo pokazati emocije, nego riječima.
Sada ću se opet vratiti na početak. Život je kratak. I lijep. I nepredvidiv. Ponekad bolan, ali upravo takvi trenuci nas tjeraju da se sjetimo kako je sve krhko, a ljepota u nama i našem dahu; uče nas razlikovati važno od nevažnog. Nisam stigla ni spomenuti sve utrke na kojima smo Ivana, Vesna, Iva i ja ovoga ljeta bile. Trčale smo Ravnu Goru, Grawe, na Bledu Noćnu 10ku, gdje smo prespavale u seoskom hostelu, čiji je vlasnik bio Rus. I danas sam uvjerena da je zaštićeni svjedok, jer što bi inače radio u toj zabiti. Uostalom, potpuno je nezainteresiran za taj posao. Na upravo održanom Istrian Wine Runu istrčala sam svoj prvi polumaraton, zajedno s Vesnom i svim onim divnim ljudima iz Torpedo Runnersa; Sandrama (obje su Deluka), Renatom, Tamarom, Bukšom, ma ne mogu ih sve ni nabrojati. A i riječki Ironman Gordan Deluka bio je ispred svih nas.
No, nismo samo trčali. Pentrali smo se po balama sijena, fotografirali kod svake oznake mjesta kojim prolazimo, s konjima, u vinogradu, pili, plesali, pjevali,… sve dok nije počelo olujno nevrijeme koje je razrušilo cilj, pa je u konačnici potpuno nepoznato vrijeme u kojemu smo utrku završili. Doslovno smo upoznali sve boje Istre; i one osunčane, kao i one kišom zalivene. Trčali smo dok je vjetar kovitlao onu crvenu zemlju i zasipao nam njome oči. Trčali smo kroz blato i pritom se grohotom smijali jedni drugima. No, nismo odustali, iako su nas autobusi spremno čekali. Išli smo do kraja. S osmijehom kroz tuču, kišu, lokve i blato. Pred ciljem smo čekali jedni drugi da zajedno možemo ući. A ništa od svega toga nismo planirali. Taj smo vikend nas četiri ionako namjeravale provesti kod Vesne u Peroju, ali je naša trenerica Bojana slomila prst, pa mi je ustupila svoju startninu, kao i Ivana Morić svoju Vesni, a Ana M. Velčić Ivani. Od srca im na tome hvala. No, naša je Ivana zbog ozljede ipak u zadnji trenutak odustala od utrke, ali su nas zato ona i Iva dočekale na cilju, sa suhom odjećom i logistikom za brzo presvlačenje i utopljavanje. Imali smo njihovu punu pažnju, zbog čega smo se osjećale poput kraljica.
U jutarnjim satima istog toga dana Barbara je na Kvarneru, ponovno u kastavskoj šumi, trčala svoj trening dug 13,5 km. Znam da ju je bilo strah, zbog svega što se dogodilo, ali mene nije. Znala sam da su s njom i uz nju bili Milica, Tanja, Miodrag, Zlatko. Imala sam povjerenja u Adžagu koji se sjurio od Breze, kako bi je na vrijeme upozorio za skretanje. I sve je super prošlo.
Toliko je toga što bi bilo vrijedno spomenuti, ali mi ne stane u ovu priču. Naša četvorka ovoga je ljeta plandovala u Ivinoj kući na Pagu, išli smo na brojne izlete, zajednička kupanja, koncerte – toliko da mi treba odmor od odmora. Ono što svakako moram spomenuti je osmijeh na Adžaginom licu koji je svakim novim treningom sve veći. Svi konačno vidimo svoj napredak, a vidi i on. I Bojana koja nas neprestano podsjeća na to da moramo vježbati i jačati gornji dio tijela. A, zapravo nisu ni svjesni toga koliko su nas svim tim zarazili i da su nas zaista dobro pripremili za predstojeći zagrebački polumaraton i sve izazove koji slijede. Ne bojim ih se. Veselim im se, kao i Ivaninim iznenadnim i neplaniranim pozivima na „kratka“ četverosatna nedjeljna planinarenja po Učki baš u trenutku kada sam pomislila da slijedi odmor.
Na jednoj od radionica „dijamantnog uma“ moderatorica nas je upitala što bi iznijeli iz gorućega stana. Svatko je naveo nešto, a ona je odgovorila da nam ne treba ništa. Zašto?! Sve vrijedno je u nama samima, u našem dahu. Samo treba osvijestiti da disati treba punim plućima, svaki dan i u svakom trenutku i živjeti na način da iz svakoga dana izvučemo ono najbolje.
I zato, sjetite se riječi Marka Twaina „Život je kratak, prekrši pravila. Oprosti brzo, ljubi polako. Voli istinski. Smij se nekontrolirano i nikada nemoj žaliti za ničime što te nasmijavalo“.
Napisala: Ljiljana Mamić, Trčaona Rijeka