Sportski tip nisam. Volim živciranje uživo na rukometnim utakmicama, znala sam kakvi su rezultati nogometne reprezentacije i prije Rusije, a dragi su mi i prijenosi velikih atletskih natjecanja. Pratiteljica sporta da, sportašica ne. Tako sam tek u mojim tridesetima osvijestila da je vrijeme za prvi ulazak u fitness dvoranu. Ili je možda bilo samo u trendu, a frendica i ja smo tražile vrijeme za neometano druženje, pa je skakutanje u grupi dva puta tjedno i pićence nakon postalo ritual.
Nekakva sportska verzija mene pojavljivala se tako samo povremeno u raznim grupnim treninzima u kojima me zadržao samo obični štreberaj i drago društvo. Gušta u treningu nije bilo. Nije me niti trčanje privlačilo. Treninge smo započinjali često s pet minuta trčanja koje sam preživljavala analizirajući samo kako se nekom uopće da trčati?! Trčanje je daleko od mene postalo i omiljena aktivnost, gotovo trend, započele su organizirane utrke, otvorile se škole trčanja. Dok su meni bliski ljudi uživali u trčanju i dijelili priče sa mnom, ja sam i dalje razmišljala kako je trčanje baš dosadno . Moja najbolja frendica počela je trčati u četrdesetima. Druga prijateljica, jedina sportašica u mom životu, trčala je par godina sa zadovoljstvom i stalno me nagovarala da se pokrenem. Jesu li njih dvije sa svojim iskustvima zaslužne za moju odluku da pokušam trčati? Jesu, ali prevagnula je i moja želja da se umjesto znojenja u zatvorenom prostoru znojim i patim vani, na kakvom-takvom zraku, da nešto promijenim.
Puno sam riječi potrošila da bi došla do trenutka zašto ovaj tekst postoji. S razlogom. Voljela bi da možete što realnije predočiti mene, ne-trkačicu, na prvom treningu u Trčaoni u ožujku prošle godine, jer samo tako možete razumjeti moje putovanje od tog treninga do sadašnjosti. Neću lagati, gušta nije bilo na prvom treningu, niti na sljedećih nekoliko. Bilo je mnoštvo entuzijastičkih trkača, poprilično više trkačica, dobrih trenera sa znanjem i izuzetnom energijom i iznenađujuće puno hodanja. Da, dok se uči trčati, hoda se puno.
Gušt se još nije nazirao, a mi smo već odradili testiranje kako bi se podijelili u grupe za nastavak treniranja. Naravno, nisam briljirala u brzini pa sam nadalje trčala u jednoj do sporijih grupa. Srećom nesportska i ne-kompetitivna kakva jesam, s gledanjem u leđa trkačima u bržim grupama nisam imala problema. Dolazila sam na treninge i slušala sve upute. Nadoknađivala sam sama propuštene treninge. Bilo je muke, potisnutih i glasnih psovki, loših tenisica, kiše, blata, vrućine, kilometara, kilometara, kilometara…Da ne zaključite nešto krivo, osmijeha je bilo od početka, osmijeh je siguran na kraju svakog treninga i kod svakog trkača. Jaka motivacija za dolazak sljedeći put.
Otprilike nakon dva mjeseca, s prvim osviještenim napretkom, prikrao mi se i gušt. Bez najave. Tada sam počela baš uživati. Pokrenu se svi ti kemijski procesi u tijelu, znam, ali ti ih ne vidiš. Ali zato osjetiš zadovoljstvo, ponos, ugodu, je li previše za reći i sreću? Na svakom treningu. Na utrkama se tek svi osjećaji intenziviraju i momenti kad prelaziš ciljnu liniju nakon prvih pet ili mojih do sada najdužih polumaratonskih 21 kilometar postaju tvoji životni momenti, oni za pamćenje. Upamtiš i kad te roditelj pokušava „podržati“ u odluci da trčiš s rečenicom u naslovu teksta, ali kako mojim Dalmatincima smisao trčanja nije lako objasniti, i takvu sam podršku drage volje prigrlila.
Za mene je trčanje osjećaj. Dobrodošao i neiscrpan. Dok je osjećaj tu, ja ću trčati. Od srca vam preporučam da pokušate. U Trčaoni će vam treneri i ostali trkači omogućiti da otkrijete trkača u sebi, i taj osjećaj, sigurna sam.
Napisala: Silva Ban, članica Trčaona Zagreb