Petak navečer, trening na nasipu, završili smo oko pola devet i razgibavamo se kod klupica. I dok nakon odrađenog treninga raspravljamo o kilometrima i kako je bilo (u petak navečer u pola 9!), ekipica kraj nas pije pivu, slaže bambus i polagano se zagrijava za dugu noć i još jedan vikend. A ja? Idem doma jesti (odmah nakon treninga je jako važno nadoknaditi potrošene kalorije) i vjerojatno nakon nekog filma, u krpe.
Trening u srijedu, nije još ni počeo, ali sijeva i grmi i nebo prema jugu je crno i pitanje je samo par minuta kada će prijeći i na našu stranu nasipa. Plan je bio odraditi krug oko mosta, naša prva petica, trener pita da li netko odustaje, odnosno da li ne želi trčati po kiši. Mi ga gledamo u čudu (sve cure), mene moj pas blijedo gleda i laje na grmljavinu i crno nebo. Krenemo trčati, kiša počne odmah na prvom kilometru, ali nasreću, ona sitnija (iako smo svi mokri, uključujući i psa) i nasip se naglo ispraznio, samo smo mi i druge grupe, kiša pada, a mi lovimo kilometre i izbjegavamo lokve. Kako sam u manje od dva mjeseca došla do ovoga – petak navečer provodim na treningu, te trčim po kiši, i to još s psom?! Kako to da se obaveze i planovi, te šetnje s psom usklađuju s treninzima i time koji je dan u tjednu?
U ovih dva mjeseca smo prošli sve vremenske uvjete – na početku ispod nule, još uvijek se divim početnicima koji nisu odmah odustali, da bismo danas trčali na 27 stupnjeva i branili se od komaraca na sparini i vrućini. Kiša je postala spas tijekom treninga, a energija je, bez obzira na vremenske uvjete i dane u tjednu – sve bolja i bolja. Podržavamo i tjeramo jedni druge do kraja, zezamo se i smijemo, kometirao svaki kilometar i druge grupe na nasipu…
Pa sam si malo razmišljala – kako znaš da si postao zagriženi ljubitelj trčanja, odnosno da ti je trčanje postalo sastavni dio života?
Ovo su moji primjeri/odgovori, ali vjerujem da vas ima još koji biste se složili s ovim mojim popisom:
- Frendice zovu na kavu ili u kino, ali odgovor je: mogu samo utorkom i četvrtkom, kada nema treninga.
- Petkom navečer, umjesto da se spremam za izlazak, komentiram s Ines iz grupe kako smo dobro ubrzale ono na kraju i kako nam je baš to trebalo, jer je bilo naporno ovaj tjedan na poslu.
- Subotom ujutro (umjesto da ostanem u krevetu) ustajem ranije nego inače kada idem na posao, vozim se na drugi kraj grada (Maksimir) kako bih odradila trening koji nisam na nasipu.
- Ako ne mogu na svoj trening preko tjedna, odem na nadoknadu u Maksimir i kada fulam mjesto sastanka grupa, trčim na drugu stranu Maksimira (četvrtkom je kod velike pozornice!) i lovim grupu po šumi, te ispitujem slučajne prolaznike kojim smjerom je otišla grupa.
- Oduševljavaju me zalasci sunca i kako Sava teče ispod mosta dok prolazimo, a auti nam trube.
- Računam prolazno vrijeme i kilometre, te žicamo trenera da nam je spor tempo i da malo ubrzamo. Na kraju odradimo više kilometara nego A grupa. Totalni hard core.
- Kada je kalendarski pao produženi vikend, planiram putovanja i odlaske iz grada prema tome kada i gdje ću moći odraditi trening.
- Trčim zadnje kilometre jačeg treninga i boli me slezena i koljeno. Slezenu držim rukom, koljeno kraće savijam, ali moram izdržati do kraja, nema odustajanja, ostalo je još osamsto metara.
- Psa, umjesto u šetnju, vodim na trčanje od 5km, tempo 6:40. Ona grize lajnu i vuče me da idemo doma (ponekad).
- Opsjednuta sam vremenskom prognozom i postotcima vlažnosti i mogućnosti kiše. Vjerujem samo prognozama iz sata u sat, Vakula je preopćenit.
- Obroke na poslu planiram prema satima prije treninga i jedem više puta u danu. Kolege misle da sam jako zaposlena i da ne stignem jesti prije, odnosno kada i oni. Uvijek imam po ladicama ”zalihe” banana, keksa…
- Vodu pijem dok trčim samo iz ”profi” bočica koje mogu držati dok trčim ili mogu piti bez stajanja na pumpi na nasipu.
- Razmišljam koju majicu ću obući na sljedeću utrku i koje prolazno vrijeme bi bilo optimalno. Već sad se živciram što je utrka ujutro i što će biti jako vruće.
- Ekipa u uredu me redovito ispituje da li sam bila na nekoj utrci (bilo kojoj da su za nju čuli), zadnja je bila Wings for Life.
- Odbijam oprati tenisice u mašini da se ne bi slučajno uništile i pogoršale mi mogućnost trčanja (svaka sekunda je bitna!)
- Ljude koji trče u pamučnim majicama (pih) ili tenisicama za šetanje smatram amaterima.
- Nakon treninga zaspem k’o beba. Samo što sumnjam da bebu jutro poslije toliko bole mišići i gluteus.
- Zaleđeni grašak i šnicla u zamrzivaču su prvenstveno za hlađenje koljena nakon treninga, a ne za kuhanje. I gladna sam, stalno. Evo i sada, idem opet jesti.
Da, mislim da o ovome svemu govorim – kada govorim o trčanju.
Napisala: Ivana Bare, Trčaona Zagreb