Da li ste se ikada poželjeli baviti trčanjem? Uživati u pokretu, svježem zraku i slobodi koja dolazi sa time? Moja priča kreće ovako….
Živim veoma blizu parka Maksimir i makar mi je muž još pred više od 3 godine poklonio tenisice za trčanje, na prste jedne ruke mogla bih nabrojati koliko puta sam ih od tada nosila. Shame on me! 🙂
Bila sam jedna od onih koji su vrlo brzo pronašli izgovor za ne obući tenisice i pokrenuti se. Mnogi od nas zamišljaju da su jedni od onih ljudi koji kada ih gledaš dok trče izgledaju ugodno u svojoj koži, kao da ne ulažu nimalo napora dok se kreću. Međutim, u stvarnosti to ipak nije baš tako. Sada to razumijem.
Ideja trčanja bila mi je privlačna i onda sam jednoga dana (baš u vrijeme dok sam intenzivno razmišljala kako se moram početi baviti nekom fizičkom aktivnosti i da to moram realizirati do ljeta) ugledala plakat za Trčaonu sa informacijama o upisima u tijeku. Bila sam spremna probiti led, osloboditi se straha od nepoznatog i ustvari dati si iskren pokušaj. Ovaj put nisam puno razmišljala. Ja koja sam totalno van forme, nisam nikakav sportski tip, a uspušem se dok nosim dvije vrećice stvari iz dućana poslala sam e-mail sa prijavom za školu trčanja.
Od tada je prošlo svega 4 tjedna i ne mogu vam dovoljno opisati koliko mi trčanje koristi – fizički i duhovno. Jutarnji treninzi vikendom imaju svoje posebne čari – priroda se također budi, a često svjedočimo veličanstvenim izlascima sunca koje ne bismo doživjeli da smo ostali spavati.
Možda ćete baš i vi pronaći motivaciju i inspiraciju iz grupe s kojom trčite i ljudima s kojima dijelite prijeđene metre. Biti članom grupe može vam pomoći da se više potrudite nego što biste to učinili da samostalno trčite. Dajte si priliku i krenite u svoju novu avanturu.
Napisala: Marija Budija Bingula, članica škole trčanja u Trčaoni Zagreb