Nisam ja u svemu, nego je sve u meni!

Neki dan mi je prijateljica rekla: “Ti si ženo u svemu!” Nakon što je čula da sam krenula trčati sa Trčaonom. Na to sam joj odgovorila:” Neeee, nego je sve u meni, sva ta energija, želja i znoj!”
Nakon silnih samoukih i samoinicijativnih treninga po teretanama, djeca mala, moraš se prilagoditi,  trudiš se ne zaboraviti na sebe ili ćes postati alkoholičar od silnih čekanja po kafanama, dok otplivaju, dok odjašu i da ne nabrajam šta sve ne.

Na trening s osmjehom

Tako istražujući pročitam da jedina #Trčaona ima treninge koji se poklapaju s plivanjem moje kćeri. Dakle u trenu sam pomislila TO JE TO! I je, fakat, krenula ja, sva sretna, mogu ja to, ja mogu trčati . Čak sam zaboravila na nogu koja je, nekada davno, bila odvojena od ostatka tijela, spojena je pločicama, šarafima i šavovima al nema veze. Bitno je trčati.

I evo me, nakon mjesec dana, jos trčim, nemoš stat! Svake nedjelje jedva čekam novi plan, novi izazov i nove granice. Uz naše trenere sve postaje moguće, bez pol muke i malo zagrijavanja idemo dalje. Ekipa je odlična, bodre, guraju, viću, plješću… Tjedan postaje napet jer me baš zanima koliko ja to mogu, a osjecam da mogu, zbog ekipe i zbog trenera koji se svaki put samo nasmije i odvali do kraja. Nema one minute predaha, a nitko se ne žali, pa nije valjda ni trebala.

Moja Trčaona obitelj

I tako, lagano, mislim da sam se navukla, jer jedva čekam onaj minut predaha nakon neznam koliko minuta trčanja. Nema te teretane i nema te kafane koja može zamjeniti trčanje i Trčaonu!

Lijep pozdrav od početnika Trčaone!

Napisala: Lucija Morić, članice Trčaone škole trčanja u Rijeci

Podijeli tekst na društvenim mrežama: