Imam ja svoj ‘bucket list’ pa se kao Morgan Freeman i Jack Nicholson upuštam u avanture i aktivnosti koje mi srce prišapne kada poželi proširiti vidike i promijeniti perspektivu gledanja na svijet oko sebe. Jedna od takvih bila je i trčanje i tako sam se prijavila u Trčaonu i uzbuđena dočekala prvi trening. Na taj dan popodne pljusnula je kiša, zapravo tuča i bilo je prilično hladno. Nazvala me prijateljica i pitala kuda sam krenula po tom vremenu. Pa neću valjda propustiti prvi trening, pomislila sam, spremila se i krenula. Od tog trenutka nisam propustila niti jedan. Dnevni raspored i poslovne obaveze organiziram tako da mogu stići na trening. I naravno da mogu jer ja to silno želim.
Obzirom da sa svojom obitelji često putujem, tenisice su nezaobilazni dio mojeg kofera i već su vidjele nešto svijeta i trčale po ravnicama Nizozemske, ali i brežuljcima Toskane. Nema mjesta na ovom svijetu gdje nećeš odraditi trening ako to zaista želiš. A trenutak kada sam shvatila da sam postala ovisnik je onaj u kojem se vozim autom i mislim kako bi ova ‘dritura’ koju vidim pored sebe bila idealna za trčanje. Eto, do toga je došlo.
E sada ono najbitnije: ljudski faktor. Stigavši na prvi trening upoznala sam predivne ljude. Ljude raznih dobnih skupina, zanimanja, interesa i karaktera. Ljude koji trče uz mene, ispred mene i iza mene čija energija se osjeti u svakom pretrčanom metru, ljude s kojima se nasmijem do suza, ljude koji motiviraju onda kada misliš da ćeš stati, ljude koji su se zaljubili u trčanje baš kao i ja.
Moji ‘trkači ljudi’ među kojima je Lucija, dobri duh ekipe, Darija koja izvuče zadnji atom snage i stigne na cilj u istom trenutku sa mnom pa mi namigne kada je gotovo, Petra koja kuka da ne može pa protutnji u šprintu, ali na duge staze trči pored mene u duetu i ne da mi da stanem kao ni ja njoj, Ana koja ruši stereotipe i dokazuje da su i žene jednako snažne, Brankica kojoj se divim zbog snage koju uvijek ima, Tamara koja svima dokazuje da godine nemaju veze s trčanjem ako imaš veliko srce koje te vodi i Nataša, najbrža munja najlakšeg koraka – naša inspiracija.
Ispred svih nas stoje dvoje predivnih ljudi koji vode, motiviraju, guraju, tješe, razgovaraju, savjetuju i pomažu u svakom trenutku. Naša trenerica Branka koju gledam i divim se snazi i izrdžljivosti čisti je dokaz da možemo sve što poželimo ako smo dovoljno uporni. Trener Damir čisti je zen u pokretu. Kada čovjek trči pored njega i uskladi se s njegovim korakom točno osjeti taj mir u kretanju. Kada on kaže ‘idemo još malo’ tada ja mogu još puno.
Nitko od nas nije tražio da napravimo nešto što ne možemo. Vode nas od prve minute trčanja pa sve do prvog sata postepeno nadilazeći s nama sve psihičke barijere pokazujući nam što je sve naše tijelo sposobno ako ga aktiviramo na pravi način, planirano, vođeno i redovito.
Najljepši dio trčanja je to što ne radiš nešto da budeš bolji od drugih, nego da pobijediš samog sebe i otkriješ snagu koju nosiš u sebi, a da nisi bio ni svjestan. Sve što ti treba je motivacija. Sve, baš sve se može kada se krene. Bez predrasuda, bez očekivanja, bez pritiska, ali sa voljom i otvorenim srcem.
Moje srce osvojili su ljudi Trčaone i svaki kilometar pretrčan s njima.
Napisala: Nina Jerković, Trčaona Rijeka