I tako…
Upravo sam prijavila GRAWE Noćni maraton 2019, utrku ¼ maratona.
Odjednom sam pomislila kako sam se pretvorila u nekoga tko prijavljuje utrke skoro odmah nakon otvaranja prijava jer “da se ne popuni limit utrke pa neću sudjelovati”. Kažem sudjelovati jer ja sam trkačica kojoj je važno sudjelovati, nadati se da ću postići barem malo bolji rezultat nego na prethodnoj utrci, dobro se zabaviti i družiti sa krasnim ljudima. Sve navedeno i još puno više objedini se kada otputujete na neku utrku izvan Hrvatske. Zaista, ako imate volje, ako vam obitelj, vrijeme, posao i mogućnosti dopuštaju toplo preporučam da se barem jednom odvažite na tu avanturu. Dobar osjećaj, prekrasne uspomene i čista sreća su vam zagarantirane.
Osim toga, prije dosta vremena obećala sam glavnom treneru Trčaone Zagreb Marku Bićaniću napisati blog za jednu drugu utrke, a nisam (sramim se), znam da je već izgubio svaku nadu, a previše je fin i pristojan da bi me opomenuo ili podsjetio pa zato ću sada stvarno pokušati dati sve od sebe u ovom.
Podijeliti ću sa vama moje iskustvo, upravo istrčanog 36. Vienna City Marathona 2019.
Od kada sam počela trčati u Trčaoni, prvo u školi pa nastavila u klubu, željela sam, barem jednom, istrčati neki polumaraton. To mi se činilo kao veliko postignuće i potvrda truda, rada i treniranja. Došao je i taj dan. Dan kada sam istrčala s klubom Trčaona u Ljubljani svoj prvi polumaraton. Osjećaj je bio nevjerojatan, neponovljiv i stvorio je trenutnu potpunu ovisnost. Iskusni trkači su mi tada rekli da, ako želim baš pravo iskustvo, definitivno moram jednom otići u Beč i trčati tu utrku. Kao i svaki novi “junky”, bez nekog dubljeg promišljanja koncem 2018. godine, nešto prije Božića, hop-hop, klik-klik i moja prijava za bečki polumaraton je bila završena. Zašto? Zašto si to pobogu ponovno radim? Odgovora na to pitanje je nekoliko. Prvo, jer sam ponovno htjela osjetiti tu sreću i apsolutni ponos da sam uspjela, drugo, jednom kao ni jednom morala sam si dokazati da Ljubljana nije bio samo jednokratni slučaj i ovakav cilj me tjerao da redovno treniram i trčim bez preskakanja i uljenjivanja čemu sam, priznajem, sklona. Odustajanje više nije bilo opcija, ako bih i pomislila, pred očima mi je zatitrala lijepa dvoznamenkasta brojka eura koliko je prijava koštala.
Vrijedno sam počela trenirati na vrijeme no dužine su mi bile malo teže jer trčala sama ih sama. Klub u to vrijeme nije pripremao niti jednu dužinsku utrku i činilo mi se, brzo se približio i taj 07.04. dan utrke na kojoj će sudjelovati sveukupno oko 40 000 trkača iz 125 zemalja. Otputovala sam par dana ranije u Beč jer sam htjela malo razgledati grad i posjetiti neke izložbe.
Za utrke u inozemstvu je zanimljiv podatak da često, startni paket podižete u posebnim PVC vrećicama sa vrpcama i naljepnicama sa imenom i startnim brojem trkača koje se nalijepe na te vrećice. Zašto? Zato jer utrka starta na jednoj lokaciji, a završava na nekoj drugoj i tada postoje organizirani veliki šleperi koji su pokretne garderobe. U te pokretne garderobe odložite startne vrećice s vašim brojem i nakon utrke šleperi dovezu vašu garderobu tj. vrećice na cilj utrke gdje po broju preuzmete svoju vrećicu sa svoji stvarima. Garderoba se na taj način može odlagati isključivo u tim službenim vrećicama i nikako drugačije. Dan prije utrke u Beču mi se pridružila i moja prijateljica/trkačica Arijana koja je zadnji trenutak odlučila da će i ona sa mnom trčati bečku utrku. Arijana, hvala ti!
Na dan utrke, ujutro, uhvatila me velika nervoza, onako kao pred ispite u studentskim danima. Nešto sam jedva pojela, popila malo kave i krenula. Na jednoj stanici podzemne željeznice moja prijateljica/sutrkačica Arijana i ja dogovorile smo susret i zajedno smo krenule na start utrke. Nije nam trebala mapa jer su se rijeke trkača slijevale iz svih smjerova i svih hodnika podzemne željeznice pa je bilo dovoljno samo ići kuda i svi drugi. U tom trenutku shvatila sam koliko sam zahvalna Arijani što mi pravi društvo i što nisam potpuno sama u svemu tome.
Start utrke bio je podijeljen u šest startnih grupa ovisno o vremenu za koliko inače trčite polumaraton. Start startnih grupe je započinjao sa vremenskim pomakom kako ne bi došlo do zagušenja i prevelike gužve preko mosta koji se nalazio odmah iza samog starta. Za opis koliko je trkača sudjelovalo i koliko su velike startne grupe bile, naša startna grupa startala je tek 35 minuta nakon službenog početka utrke.
Trasa utrke vodila je kroz sam grad, prvih 5 kilometara prošlo je jako brzo. Do desetog kilometra još uvijek nam je bilo jako zanimljivo i nismo osjećale umor. Okrjepa sa vodom i izotonikom je bilo dovoljno, ali okrjepa sa bananom se pojavila tek na 15om kilometru. Između 15 -20 kilometra već nastupa umor, noge postaju teže i teže se zadržava željeni tempo. Na trasi je dionica od 19.- og kilometra do cilja vodila kroz glavnu trgovačku ulicu Beča Mariahilferstrasse koja je lagana nizbrdica i taj dio nam je bio spas jer smo trčale brže i lakše. Na 19-om kilometru bila je još jedna okrjepa sa vodom, pićem i bananom i onda zadnji kilometar izvučeš svu preostalu snagu i koncentraciju da što prije i brže uđeš u cilj. Taj osjećaj uspješnog završetka utrke i ulaska u cilj je neprocjenjiv.
Naše vrijeme utrke moglo je biti i bolje da smo manje fotografirale znamenitosti kraj kojih smo trčale tijekom utrke i radile manje selfija ali onda se ne bi tako dobro provele i zabavile. Veseli trenutak dogodio se na pozornici za dodjele nagrada kada je trkač koji je upravo završio utrku maratona zaprosio svoju izabranicu tako da smo istovremeno imali 2 u 1 tj. dodjelu nagrada i prosidbu.
Dakle, drage moje trkačice i trkači evo još jedne ideje/razloga za odlazak na neku utrku.
Posljednje ali ne i manje važno, ništa od svega ne bih doživjela da jedno rano proljeće prije dvije godine nisam odlučila upisati Trčaona školu trčanja s jedinim ciljem da samo malo više i bolje trčim nego prije. Cijeli jedan fascinantan trkači svemir tada se nije niti nazirao, a danas volim misliti da sam i ja njegov maleni dio.
Napisala: Jasmina Smokvina, polaznica Trčaona Kluba