fbpx

“Bravo!” daje ti krila

Ne znam od kuda bih krenula…da li od slučajne kave u kojoj sam se upoznala s adidasovom školom trčanja ili odlukom da se malo bavim sobom nakon svih ovih godina brinući o djeci, njihovoj školi, sportu i sve što ide uz to. Ili možda podrškom mojih dečkiju koji su od prvih dana bili oduševljenji mojom odlukom.

Dakle, uistinu sam zaključila da je vrijeme da se malo okrenem sebi i tako je sve počelo. Jedva sam čekala da počne škola trčanja. Bila sam jako skeptična po pitanju svojih trkačim mogućnosti jer sam od srednje škole do sada trčala jedino za tramvajem, a i to rijetko jer mi je bilo preteško. Au…. a gdje je ostala moja srednja škola….iza nekoliko desetljeća.

Prvih mjesec dana me sve, ali baš sve boljelo. Pitala sam se da li će to ikada prestati, ali sam uporno I uporno bila na svakom treningu. Testiranje na 1 km mi se činilo kao veliki izazov i gle sreće…mogu ja to. Potajno sam si priželjkivala odlazak na Plitvice ali onako za sebe sam računala da ako budem marljivo radila možda do 10. mjeseca i istrčim 5 km, a tu se Plitvice terminski nisu uklapale. Treneri su nas stalno bodrili govoreći “ možete vi to” tako da sam i sama počela vjerovati da mogu otrčati i “Plitvice”. Prijavila sam se i dalje sumnjajući jesam li donijela ispravnu odluku.

Plitvice su iza mene, presretna sam. U 3 mjeseca uspjela sam od 0 doći do 5 km. I to na prilično zahtjevnoj stazi. Istina na uzbrdici sam “ispustila dušu”, ali izdržala sam. Bilo je predivno…ljudi..priroda..trka…ambijent…sve.
Sada jedva čekam novi trening i novu utrku. O km više neću razmišljati. Svoj cilj sam već ostvarila.

Volim trčati!

Još moram samo reći, zahvaljujem divnim trenerima koji su nam “vjetar u leđima”, svojim optimizmom, ležernošću i osmijehom. Nepravedno bi bilo bilo koga izdvojiti. Sa svakim njihovim “BRAVO” dobijemo krila!

Napisala: Snježana Erceg

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts