04. kolovoza 2014, 06:30, soba 521 nekog hostela u Dublinu.
„Marta, di su ziherice?“
„Kaj di su ziherice? Pa kaj nisu u onoj vrećici sa startnim brojem i ostalim glupostima koje si dobila?“
„Nisu, izvrnula sam vrećicu već tri puta skupa s ruksakom i koferom!“
Udruženim snagama još jednom prevrćemo cijelu sobu, ziherica nema. OK, neću ovo shvaćati kao loš predznak na dan utrke. Inače nisam praznovjerna, zašto bih bila danas? No, dok navlačim tenisice, misao o lošem početku dana me ne napušta.
„Joj, daj ne paničari. Imaju na startu još milijun rezervnih ziherica. Prijavljeno vas je 7 i pol tisuća, sigurno ih nisi jedina izgubila.“

Stižemo na start i činjenica da nemam čime pričvrstiti broj za majicu me u tom trenutku toliko muči da nisam ni svjesna da ću za sat vremena trčati svoj prvi polumaraton. Jurim pravac Info&Solutions štanda i skupljam te nesretne ziherice. Sad mi je srce na mjestu. Misli o prvom polumaratonu mogu početi navirati.

Ivana_cilj

Zagrijem se kao pravi štreber: od glave do pete, 8 do 9 ponavljanja svake vježbe za svaku ruku, nogu, stranu… Možda me to spasi od vrlo vjerojatnog kolabiranja negdje na 14. kilometru. Ulazim u svoj 13. corral i čekam. Na licu ni traga nervozi. Marta, koja ni ne trči, zaključuje da je nervoznija od mene: „Daj pokaži neku emociju!“  Bila sam uzbuđena, ali ne i nervozna. Najviše od svega, bila sam znatiželjna. Zato se i jesam prijavila na polumaraton prije nego sam sa školom otrčala zagrebački za koji se mukotrpno pripremamo već punih 5 mjeseci. Htjela sam vidjeti što mogu. Kako ću se snalaziti na utrci na kojoj neće biti trenera koji će zadati tempo trčanja i kojeg ću moći pratiti? Hoću li krenuti prebrzo i „izgorjeti“ prerano? Hoću li doći do onog famoznog zida? Hoću li ga moći preskočiti? Ili barem pomaknuti? Tisuću pitanja, a samo jedan način da saznam odgovor. Pištolj je opalio.

Krenula sam relativno sporo. Nekoliko dana prije utrke, proučila sam trasu po kojoj ćemo trčati i znala da me čekaju uzbrdice na koje nisam navikla. Bolje završiti utrku u vremenu od 3 sata nego uopće ne doći do cilja. Vrijeme je bilo savršeno. Sunčano bez ijednog oblaka, mirno bez vjetra i ugodnih 17 stupnjeva. Trčali smo po centru grada, uz rijeku, preko mostova te prolazeći kraj nekih od najljepših i najznačajnijih znamenitosti Dublina. Na svake 2 milje svirao je neki bend. Ipak je ovo Rock’n’Roll Half Marathon 🙂 Ekipa je brbljala, pjevala, zabavljala se. Prvih 10km nisam ni osjetila.

Na ulasku u Phoenix Park u kojem je bio cilj, vidjeli smo ekipu koja se već šetkala s medaljom oko vrata. A mi tek prošli oznaku za halfway point! Svašta.

Noge su u tom trenutku još uvijek slušale i radile svoj posao, ali glava je postala košmar. Na 13. kilometru sam shvatila da sam došla do famoznog zida i da je došao trenutak onog hamletovskog „biti ili ne biti“. Uzbrdice su postajale sve teže i teže, postala sam gladna, pao mi je šećer, probadala me slezena, imala sam osjećaj da mi je netko zakvačio utege na noge…

Ivana_start

Nekoliko dana prije polumaratona netko je na njihovoj facebook stranici postavio pitanje „Što činite kada dođete do zida?“ Jedna je cura napisala: „Idem dalje.“ I u tom su mi trenutku te dvije riječi postale mentalno gorivo. Došla sam do 13. kilometra, doći ću i do 21.! Pokupila sam gel, vodu i gumene bombone na jednoj od stanica, ohladila glavu vodom i krenula dalje. Noga pred nogu i kilometri su i dalje prolazili. Sporije nego prije, ali sam znala da sam svakim korakom sve bliže cilju. Dok ga konačno nisam ugledala iza zavoja. Sjetila sam se poruke na 19. kilometru: Think about all the bragging rights you will have when you cross the finish line.
300m kasnije prošla sam kroz cilj: 2h 23min 58sec. Netko mi je objesio medalju oko vrata, a ja pogledom krenula tražiti svoju ekipu. Kad sam ih ugledala, krenula je navala emocija. Od „Hoću svoju mamu!“, pa preko „Daj brate hladnu pivu i ćevape“ , „Kaj je meni ovo trebalo?“ „Onesvijestit ću se“, „Dajte da sjednem“, „Miči mi tenisice s nogu!“, „Vodeeeee!“ do olakšanja, sreće i ponosa.

Prvo osmijeh od uha do uha, onda suze, pa opet osmijeh. Teško je opisati što mi je sve prolazilo kroz glavu u tom trenutku. Mislim da par sati uopće nisam ni bila svjesna da sam otrčala svoj prvi polumaraton. Samo znam da kad su se slegle emocije, cilj se činio kao najljepše mjesto na svijetu! 🙂 Mjeseci treninga, priprema i borbe sa samim sobom pretvorili su se u ostvaren cilj.

Prvih 6 minuta trčanja u komadu, prvi trening preko mosta na nasipu, prvi trening po pljusku, vrućini, prvi dužinski trening… Sve se činilo miljama daleko i u tom sam trenutku shvatila koliko smo svi daleko dogurali. Nismo ni svjesni koliko smo fizički napredovali, a sa svakom utrkom (a i treningom), bilo na 5km, 10km ili 21km, mislim da i mentalno sazrijevamo i to je ono najvažnije. Noge idu čak i onda kad mislite da više neće moći.  A jednom kad savladate i one mentalne granice, horizonti se odjednom neočekivano prošire.

Ivana_start1

2013. godina me emocionalno ispraznila, pa sam u 2014. odlučila energiju i emocije usmjeriti na nešto pozitivno. Trebao mi je novi početak, novi izazovi. Oduvijek sam bila sportski tip, stalno nešto trenirala, trčkarala i skakutala. Bila sam uvjerena da nisam kalibrirana za dužinsko trčanje, ali pročitala sam toliko priča o tome kako je trčanje ljudima promijenilo život nabolje, da sam se i ja odlučila upustiti u avanturu. Mislim da ne moram posebno naglašavati da je to što sam upisala adidas školu trčanja bila najbolja moguća odluka! 🙂

Treneri su nam od početka govorili da ćemo svi uspjeti ako se držimo plana i programa, budemo redoviti i uporni. Mislim da nam je to svima ostalo negdje onako lebdjeti iznad glave jer se polumaraton činio kao znanstvena fantastika, pogotovo u trenutku kada smo jedva 1km istrčali u komadu. Pet mjeseci kasnije, pišem izvještaj sa svog prvog polumaratona. Pametnome dosta.

Ivana Dolović

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: