Nikada ne radim ono što drugi rade samo da bi radila što rade oni. Ne uklapam se lako u grupe i nisam jedna u masi. Težim biti individua, ne jedna od mnogih.
Volim ljude, prirodu i sport.
Volim grupni sport,ako igram na mjestu napadača.
Volim prirodu, ako vodim ljude kroz nju.
Volim ljude, ako žele dopustiti da ih vodim.
A trčanje?
Nije grupni, nego individualni sport.
Ne vodim ja, nego me drugi vode.
I…konačno provodim u Maksimiru onoliko vremena koliko sam oduvijek željela.
HM?! Novost u mome životu je da volim i trčanje. Ljubav se dogodila nakon 5 tjedna treninga između 7 i 8 kilometra utrke Wings for Life u Zadru. Na startu utrke dok mi je adrenalin kipio iz ušiju zaprijetila sam si; “Marija, s tobom rame uz rame trči žena u 80. godini i muškarac u 84.godini. Samo se usudi pomisliti da ne možeš”
Odgovor na mojih tisuću pitanja dobila sam u sekundi kada sam dotrčala do table Zadar prekrižene crvenom crtom na izlazu iz grada i pomislila – “Trčim zato što mogu!” Prije mjesec dana mi ovaj dio puta ne bi ni palo na pamet da na njega krenem laganim hodom, sada sam čak u Bibinje dotrčala!” Okrenula sam se i preko ramena ugledala cilj koji se približava prema meni. Počela sam histerično vikati “Ljudi, trčiteeeee,stisnite, možete, morate…ajdeeee… auto nam je za petama!” Ubacila sam u šestu brzinu i dotrčala do 7,25 km čiste ljubavi. Ni sada nemam pojma kako. 🙂
Tijekom utrke bodrile su me unutarnje pozitivne misli i povici uz stazu poput “Ajde trčite, šta ste tako spori” baka odgovara unuku: “Ajde bogati muči, trči ti po tom zvizdanu, nemoš ni odat kak Bog zapovida” ili “Trčite – jer ja se vozim biciklom”, te pokoja iskrena suza osoba u invalidskim kolicima uz stazu.
Trčanje je lijek za svakodnevne brige na putu do savršenstva, i zato se odmah odmakni od ekrana i TRČI!
Napisala: Marija Renić