Prije nego što sam krenula u adidas školu trčanja, više mjeseci ranije razmišljala sam o tome kako da poboljšam kondiciju i još više unaprijedim svoje zdravlje. Odgovor na to nametnuo se sam po sebi: trčanje. Nikada se u životu nisam bavila nikakvim sportom. Periodično, još za vrijeme studija, odlazila bih u fitness centre, i nakon više mjeseci zasitila bih se takve vrste vježbanja, uvijek istog programa i slušanja iste muzike u fitness centrima. Nekako nije to bilo to što sam tražila za sebe. Jedan period sam i plesala, ali nikada se nisam bavila sportom. I onda mi se nametnulo drugo pitanje: kako da nađem program za sebe početnika u moru informacija na internetu, hoće li taj program biti dobar za mene, …. i more drugih pitanja.
I tada, jednog dana, dođe mi meni bliska osoba i kaže mi: „Vidi, imam ti nešto odlično za pokazati, baš za tebe!“. Bio je to oglas za upise u adidas školu trčanja. Do tada nikada nisam čula za tu školu, niti sam znala da nešto takvo postoji. Naravno, nisam baš objeručke i sa oduševljenjem odmah prihvatila vijest, ali sam bila dovoljno otvorena da pročačkam na internetu kakva je to škola i što je sad sve to. Vrijeme upisa se dosta približilo, a ja još nisam 100% odlučila ići, iako mi je to došlo kao naručeno. Otišla sam napraviti i liječnički pregled, onako, da imam potvrdu „za svaki slučaj“ ako se ipak odlučim upisati u školu.
Onda sam i konačno donijela odluku: „Idem, pa kud puklo da puklo! Sad mi je prilika, iskoristiti ću je.“ Danas mi je drago da sam tako odlučila. I ponovno mi se u životu potvrdila ona izreka: „Kada je učenik spreman, učitelj se pojavi“. Sada mi je učitelj adidas škola trčanja, odnosno naši odlični treneri (moram ih pohvaliti, zaista nam puno pomažu i strpljivi su sa nama). Došla sam na upis, sva uzbuđena, i bez ikakvog znanja ili predznanja, i ikakvih informacija o trčanju. Sama sebi sam rekla: „Idem, a sve što trebam znati, naučiti ću u školi.“ Tako je sve krenulo. I dan danas, nakon svakog treninga, sjetim se tih prvih treninga, kada sam jedva jedvice istrčala 2 minute u komadu i jedva dolazila do daha. I zahvalna sam na svakom treningu kojeg odradim. Da mi je tada netko rekao da ću za pet mjeseci trčati sat i pol u komadu, vjerojatno bi mu se (blago rečeno) dobro nasmijala (sva sreća da nam plan nisu rekli unaprijed). A evo me, tjedan po tjedan, i pretprošle subote došla sam čak i do Breze. Trebalo mi je malo više vremena nego nekim drugim trkačima, ali uspjela sam. Taj trening, iako vremenski puno duži (trebalo mi je malo manje od dva sata), bio mi je čak i lakši od treninga prošle subote kada smo trčali samo 45 minuta.
Početak mi je zaista bio težak, što zbog samih treninga, a nisam imala ni trkačke tenisice i trčala sam u više godina starim tenisicama za slobodno vrijeme. Te su tenisice bile prilično tvrde i, naravno, ozlijedila sam se, najprije rist i bočnu stranu stopala jedne noge, i taman mi je to prošlo za 2-3 tjedna, i onda sam ozlijedila gležanj druge noge i tako trčkarala još 3 tjedna, i onda sam konačno krenula u potragu za svojim prvim tenisicama za trčanje. Sada s ponosom nosim svoje „svemirske“ tenisice, kako ih od milja zovem. Pronašla sam i drugi par, jeftinijih tenisica, koje nosim po kiši. Mijenjam ih svako toliko, nosim malo jedne, pa malo druge, i od tada više nisam imala nikakvih ozljeda vezanih za krive tenisice. Samo sam jednom pala ☺ i malo poderala koljeno, ništa strašno, brzo je zacijelilo, i to me svaki puta stalno podsjeća da više dižem stopala od tla, i da ih ne vučem, čak i kada je blizu kraj treninga, i kad ti je već pomalo dosta svega. A opet kažem si, pa i to ulazi u moj trkački staž ☺, morala sam barem jednom pasti i iskusiti i te čari da bih bila „prava“ trkačica. Trudim se slušati savjete trenera, ti su mi savjeti jako korisni i pomažu mi da se dalje ne ozljeđujem.
Trčanjem sam ujedno riješila i potisnuti problem iz prošlosti. Naime, u srednjoj školi na početku školske godine, na satu tjelesnog prilikom zagrijavanja i trčanja, iskrenula sam nogu u gležnju i nateklo mi je koljeno, te sam 3 tjedna nosila longetu na cijeloj nozi dok se voda iz koljena nije povukla, na moju sreću bez punktiranja koljena. I tek što su mi skinuli longetu i vratila sam se na tjelesni, potpuno ista situacija desila mi se i sa drugom nogom, i još tri tjedna longete na cijeloj nozi. Da stvar bude bolja, liječnik mi je rekao da više ne smijem raditi čučnjeve, klečati niti trčati. Tada sam to uglavnom i prihvatila misleći si: „Pa liječnik je, valjda zna što je za mene dobro.“ Naravno, danas to više nije tako, i vjerujem da naša tijela najbolje znaju što nama treba, a što ne treba. Danas radim i čučnjeve, i klečim, i gle čuda, trčim! I svaki trening mi je novi uspjeh i pobjeda nad starim, nametnutim uvjerenjima i „dobronamjernim“ savjetima. Pri tome mi nije bitno jesam li brža ili sporija od drugih trkača, važno mi je da trčim. Ljudi, ja opet trčim ☺! Trčim za sebe i zbog svog zadovoljstva. Svaki trening mi je novi izazov, nekad sam si lagana, ali većinu treninga osjećam težinu u trupu, ili u nogama, ili oboje istovremeno. Na početku sam povremeno osjetila i koljena, kao lagano boluckanje, no nisam se baš fokusirala na to, i sada već dugo to više ne osjećam. Na sve to gledam kao na način čišćenja i uklanjanja blokada iz mog tijela. Tako sam i trčeći iscijelila i fizičku i mentalnu blokadu vezanu za trčanje (uz zdravu hranu i meditaciju što mi je pomoglo u rješavanju mnogo drugih zdravstvenih problema), a da o tome na početku nisam ni razmišljala. Samo mi je bilo bitno naučiti trčati i poboljšati kondiciju, ojačati pluća i srce i da mogu primati više energije. Općenito, ojačati cijelo tijelo i još više poboljšati zdravlje, tako da i nakon završene škole mogu samostalno nastaviti trčati. Čovjek ne bi vjerovao što se sve pozitivnog i dobrog dešava kada donesemo neku dobru odluku za sebe.
Prva moja neslužbena utrka bila je „Homo si teć“ u Rijeci, kada sam sva sretna, ko̒ malo dijete dotrčala do cilja. Još i više od toga, bila je moja prva službena utrka u Fužinama, kada sam dobila i svoj prvi trkački broj i čip, i opet bila sva sretna i u čudu kamo i gdje što trebam staviti. Pobjedonosno sam utrčala u cilj, jer i nakon svakog trčanja ja jesam pobjednik za sebe ☺. Sada idem dalje, trening po trening, prema svom prvom polumaratonu u Zagrebu, i iščekivanju adrenalina i zvuka pištolja za start utrke.
Život mi je do sada donio mnoge lekcije. Jedna od njih je i: kada je sve lijepo, smij se, kada postane teško i ružno, smij se još više! A tu lekciju učila sam godinama, i još je učim. Jer, konačno, život je ipak samo igra, što često zaboravljamo i shvaćamo život preozbiljno. Učim se igrati i smijati se više nego što to radim, jer kada se smijem, smije se i otvara cijelo moje tijelo, moje srce, moja pluća, bubrezi, trbuh, cijelo tijelo, i primam više energije. A kada imam više pozitivne energije, sretnija sam i zadovoljnija, i mogu više i dati drugima, makar to ponekad bio i samo osmijeh. Zato i kada trčim, nastojim se smijati, često samo iznutra, tiho u sebi, nekada i na van, koliko god mi taj trening bio lagan ili težak, iz bilo kojih razloga.
Eto, to bi bio jedan isječak iz moje životne priče, dio moje trkačke priče, jer i svaki trening mi je priča za sebe. Time i završavam ovu, začudo, „kratku“ priču, budući da nikada nisam voljela pisati referate, seminare ili sastavke u školi. Mora da je zlatna ta adidas kapa, kada je u meni pokrenula lavinu riječi da je osvojim ☺. A tek adidas tenisice……..taman bi mi dobro došao jedan par adidas tenisica, pa da budem iskompletirana adidas trkačica ☺☺☺. Pa možda onda i poletim s njima…..☺
Jelena Pap