Znojim se, temperatura raste, puls se ubrzava… Polako se dižem iz kreveta i radim si čaj. Uf, trese me već druga viroza u dvadeset dana. Vjerojatno zakašnjela reakcija na ljetno backpackersko putovanje Indijom. Umjesto da sam na subotnjem dužinskom treningu na nasipu, ja sam u krevetu zbog temperature i pomalo osjećam grižnju savjesti zbog neodrađenog treninga.
Pa kad je već tako i ne mogu na trčanje, a siguran sam da se znojim kao moji u grupi, koji vjerojatno sada ulaze u osmi kilometar, da barem iskoristim vrijeme i pokušam motivirati i nekog nepoznatog da počne rekreativno trčati. Iskreno govoreći, onim ostalima, koje znam i s kojima kontaktiram, vjerojatno sam već i dosadio svojom oduševljenošću, ali i skoro pa svakodnevnim pričama o dobrim stranama trčanja.
Najprije ipak moram priznati: joggeri, odnosno rekreativni trkači (a imam dovoljno godina da se sjećam i početaka širenja ove zaraze, najprije na Zapadu, a onda sramežljivo i kod nas) oduvijek su mi bili pomalo čudna bića i nije mi baš bilo jasno što nalaze u trčkaranju parkovima, nasipima i sličnim mjestima. Gdje mi je bila pamet…
U mlađim sam danima igrao šah i to mi je bila dominatna sportska aktivnost u tom razdoblju. Da, vjerovali ili ne, šah je također sport, barem je tako bio tretiran u to vrijeme 🙂 Nekim fizički aktivnijim vidom sporta nikad se nisam ozbiljnije bavio. Malo bicikliranja, planinarenja, ljeti plivanja, zimi skijanja – bilo mi je dovoljno za održavanje kondicije primjerene godinama. S kilama sam nažalost bio oduvijek u prijateljskom odnosu, lako su se lijepile za mene, a teško odlazile. Kasnovečernji obilasci frižidera dodatno su pomagali, tako da sam s vremenom natukao tridesetak kila u odnosu na vrijeme diplomiranja. S poslom i obvezama pojačavao se i stres, razdraženost, povremena nesanica, a i na sistematskim pregledima su mi kolesterol, šećer i trigliceridi malo-pomalo počeli oscilirati oko gornjih granica.
Bilo je krajnje vrijeme da se pokrenem i nešto promijenim u svom životu. Zato sam početkom prošle godine napokon odlučio malo više pripaziti na prehranu i pojačati fizičku aktivnost. Krenuo sam s nešto bržim šetnjama, najprije 2-3 km, a onda sam se jednostavno „navukao“. Večernje sjedenje za računalom ili pred televizorom zamijenio sam brzim hodanjem pa mi je standard ubrzo postao desetak kilometara četiri do pet puta tjedno. Prema Runkeeperu, prohodao sam preko 1.500 km prošle godine. Ali kao da to nije bilo to. Tako me na jednoj od tih šetačkih tura ulovila želja da pokušam malo potrčati… Bože … O bože! Kako sam sam sebi bio nezgrapan, trapav, smiješan. Ali naravno, nisam se dao. Nakon jarunskog Terry Foxa, završio sam i dvije prave utrke – petkilometarsku na ZG maratonu i Zagrebački noćni cener po onoj užasnoj kišurini.
Makar sam izgurao spomenute utrke, o samom trčanju – pojma nisam imao. Startao sam bez ikakvog zagrijavanja, prebrzo krenuo na samom početku pa su me već nakon 200-300 metara počele boljeti potkoljenice. Zadihao sam se pa morao hodati dok opet ne uhvatim zraka i spustim puls. A nakon završetka se nisam istezao, pa sam tjedan dana nakon trke hodao nabadajući s noge na nogu, bolio me valjda svaki mišić u tijelu – jednom riječju, jedva sam dočekao početak ovogodišnje adidas škole trčanja.
Za nju sam se odlučio još na Zagrebačkom maratonu fasciniran brojem trkačica i trkača u (tada) žutim „all in“ majicama, koji su uspješno završavali svoj prvi polumaraton. I naravno, istovremeno sam čvrsto odlučio da ću godinu dana kasnije, u svojoj šezdesetoj godini, i ja utrčati u cilj polumaratona.
Ostalo je manje-više poznato, upoznavanje s trenerima, podjela u grupe prema spremnosti, strukturirani treninzi koji polako vode sve boljim rezultatima, prvo testiranje, prvi nastupi na službenim trkama,… a uza sve to ogromna količina pozitivne energije svih polaznika. Ima nešto u priči o izlučivanju endorfina kod trčanja – stvarno je dovoljno otrčati dva-tri kilometra, malo se oznojiti, ubrzati puls i čovjek se nakon toga svaki put osjeća zadovoljnije i sretnije.
Što se mene tiče, moram spomenuti i ostale pozitivne efekte. Na sistematske preglede idem znajući da će svi ranije problematični nalazi sada biti na normali ili bliži minimalnim vrijednostima. Stres je minimalan, a fizički se osjetno bolje osjećam. Od početnog kilometra pretrčanog u komadu, sada sam dogurao do toga da sam siguran da mogu bez hodanja istrčati laganim tempom deset kilometara. Nije baš bilo u programu škole, ali preživio sam i planinsko trčanje, jedan krug Sljemenskog maratona s visinskom razlikom od četristotinjak metara. Jednako sam tako siguran da ću za mjesec dana završiti i svoj prvi polumaraton, s barem još dvjestotinjak polaznica i polaznika naše „školice“.
Uglavnom, za trčanje nikad nije kasno. Treba samo započeti. Nemojte da vas godine ili nakupljene kile obeshrabre, jer je sve samo u glavi i vi to možete. A ako želite dodatnu motivaciju, onda je adidas škola odličan izbor, jer ne samo da ćete naučiti pravilno trčati, već ćete se i puno zabaviti na treninzima koji možda traju sat vremena, ali prođu dok si rekao keks!
Jadranko Ahel