Malo si pročitaj što će ti se desiti s koljenima, zglobovima, o srcu da ne govorim, ti očito nisi normalan…to ti nije za tebe, rekao mi je frend kad sam mu pričao da se kanim upisat u školu trčanja i naučit trčat, jer mi se čini da je to fora, za opće stanje zdravlja, možda i kile skinut itd.
U svakom slučaju već sam pročitao milijun web stranica o tome, „from walk to run“ i sl. vidio da nije sve tako crno ali da ima rizika, ima…posebno je kod prijave za Školu trebalo imati uvjerenje od svog doktora, da je to OK. Moj doktor imao neku konferenciju, mijenjala ga nepoznata dr. koja me prvi put vidjela, na moje pitanje da bi se ja bavio trčanjem, rekla mi je – “ja Vam više preporučam hodanje”, dalje nisam ni imao volje pitat, potpisao sam na svoju odgovornost da se upisujem..
Frendica doktorica je bila malo bolje volje, pa je rekla, da je to sve OK, ak se ne pretjeruje, a bilo joj je drago da imam inače uredno opće stanje, krvna slika itd.. tlak srce i pluća, kako me firma poslala na sistematski nedavno, to sam mogao ponosno reći u prilog svoj namjeri. Ali – ne pretjerivati…
U školi, zbilja smo počeli lagano, puuuuuno hodanja, pomalo trčanje s hodanjem, ali smo naučili se zagrijat, razgibat, vježbali nožne mišiće, zglobove, a posebno istezanje nakon napora. Tu sam se već nakon prvih mjesec dva osjećao da je Škola prava stvar, jer sve što sam tada naučio bilo je 200% korisno.
Nisam skoro ništa smršavio, svježi zrak i dobra volja mi je otvarala apetit poslije treninga, bio je gušt klopat poslije. Kasnije, na par školskih predavanja, posebno o prehrani, neke stvari sam čuo i povezivao: kako sam taj dan odradio trening, nakon neke fešte večer prije ili drugi put kad sam imao lagani ritam obroka, vrste i kvalitete hrane…Tako sam i nešto od savjeta počeo probavati na sebi. Koincidirao je tada i prelazak u fazu s više trčanja, nakon uvodnog dijela, lijepo vrijeme i moja volja za novim modelom prehrane prvi puta su pokazali neku promjenu na vagi…
Uglavnom, sve sam više trčao, imao manje kila, ali nisam bio na dijeti, tek malo pažnje, navečer smanjiti, preferirati bjelančevine, a po danu više malih obroka, više voća. Nisam se odrekao ali sam imao manje vremena i nije mi bio tako često gušt piti vino, pivo, što je isto utjecalo na moju težinu. Klincima sam i dalje s guštom radio domaću pizzu, prebogatu nadjevom, u kojoj sam i ja guštao, a posebno me razveselilo otkriće hamburger bara Rouge Marin – probati obavezno. Povremeno se uvjerim da je i dalje najbolji na svijetu, ali ne više od jednom tjedno. 🙂
Kasno proljeće negdje povećali smo duljine i postali pravi joggeri, 5 km smo trčali kao veliki, netko je spominjao koliko je dozvoljen rad srca, da imaju neke formule. Pronašao sam ih (tada) 4, sve vrlo detaljno obrađeni tekstovi. A koliki je moj puls, kad trčim? Jesam li u „crvenom“ ili sam ok….naš doktor u školi me upozorio da pratim svoj vlastiti osjećaj, ako se osjećam loše i dugo mi treba da dođem k sebi, to je znak da smanjim. Ako normalno prođem trening i poslije se dobro osjećam, nastavljam dalje.
Veeeeelika prednost naše škole bila je podjela u prvo tri pa kasnije na 4 grupe, različitih intenziteta treninga, tako da sam mogao lako usporiti ako sam posumnjao, kasnije se vratiti u jaču grupu, kad sam osjetio da mi je tempo dobar i brže. Na kraju škole sam završio u najjačoj grupi, na svoje iznenađenje.
Zaboravio sam reći, u međuvremenu sam ponovo bio na sistematskom, zaključno vele „minus 5“, jer ipak i dalje imam malo više kolesterola, ortoped me pohvalio da trčanjem sigurno najbolje čuvam i koljena i zglobove, a ergometrija na traci mi je potvrdila da sam na pravom putu i da čuvam srce na pravi način, kretanjem i redovnim vježbanjem.
Negdje ljetos sam se oprostio i od tri znamenke na vagi, nadam se dovijeka ostat na 98 ili manje kila. Usput, trčat sam i naučio, na kraju sam i zagrebački polumaraton istrčao, točno kako mi je naš trener Goran “zadao”, dobro me procijenio, bolje me zna nego ja sam, ipak je on iskusni trener, difovac i stručnjak 🙂 , ali to mi je samo još k’o neki šlag na torti, a volim šlag :).
Trčanje je zapravo torta, sad je moja i jedino bih je rado stalno dijelio s onima koji još nemaju svoju!
Napisao: Mladen Gavrančić