fbpx

Ja, trkačica??! Ma dajte, molim vas.

Trčanje duže od 100 metara za mene je bio pojam iz znanstvene fantastike. S divljenjem sam gledala ljude koji trče tamo gdje ja šećem (kako mogu?) i one koje sa svog balkona viđam u kasnim satima kako trče (kako im se samo da?).

Kako me izazovi pokreću cijelog mog života, pala je odluka: Upisujem se u adidas školu trčanja, samo da vidim koliko ću izdržati. Na prvom treningu svi smo bili pomalo zbunjeni, nismo znali što nas čeka. I danas se sjećam Vedranovih riječi: „Vaše je samo da redovito dolazite na treninge, a mi ćemo od vas učiniti trkače.“ Mo’š mislit, ja trkačica!? Ipak, ove su riječi ulijevale povjerenje te se odlučih prepustiti i samo dolaziti na treninge pa što bude.

Minuta trčanja: Uh! Dvije minute trčanja: Ispuštam dušu.

Došao je dan testiranja. Jedan kilometar, tko će to izdržati?? Nema veze, odlučila sam, brzina nije bitna, malo ću hodati kad mi bude teško. Očito je i Željka tako mislila, jer smo naizmjenično izgovarale rečenicu: „Ajmo sad malo hodati.“ Prošle smo kroz cilj zajedno. Nek’ je ovo mučenje završilo, mislila sam u sebi.

Kad smo dobili rezultate testiranja, nisam bila iznenađena – D grupa. Malo me žacnulo, ali tješila sam se: „Pa dobro, sa svojih 44 godine prvi put si trčala više od 100 m. I to je nešto.“

Na treninzima koji su uslijedili sve više minuta se trčalo, a sve manje hodalo. Često nisam mogla disati, noge su bile teške. Opet sam se divila trkačima prolaznicima koji trče po nasipu kao po oblaku, kao da im noge ne dotiču tlo. Pa kako mogu? Ja umirem, a oni lebde. „Teško je, ali nećeš valjda odustati samo tako“ – vodila sam unutarnje monologe.

zdenka

Vjerujem da i danas svi s nestrpljenjem čekamo nedjeljni mail, da vidimo što nas idući tjedan očekuje. Kako sada, tako i onda. Kada sam prvi put vidjela 20’+10’+8′ prva je pomisao bila: Ne idem na trening! I isto obznanila svojoj užoj obitelji koju sam nekoliko tjedana ranije zamolila za podršku i naredila: „Kad mi se ne bude dalo ići na trening, potjerajte me!“

Usrdno sam u sebi molila da mi ovaj put ne pruže podršku, ali bili su neumoljivi: „Obuvaj tenisice i odlazi na trening!! Trči koliko budeš mogla. Pa nitko te tamo neće tući“. I što sam mogla? Obula sam tenisice i došla. Prvih 5 minuta – dobro. 10 minuta – ne mogu disati, a tek smo na pola prve serije. „Odustat ću. Nemoj još, barem ne prva.“- govorim sebi. Svi trče, Frane ne govori koliko još… „Trči!“ kažem si „pa taman se srušila..“ Osjećam kako mi krv navire u lice. „Sigurno sam crvena k’o paprika… ma, baš te briga, pa i drugi su..“ Tako ja sa sobom razgovaram, kad čujem „Hooooodaaaaj!“ Hvala svim svecima! Imala sam osjećaj da je blagotvorno hodanje tek počelo, a već čujem: „Ajmo, 3,2,1, hop!“. „Jel’ meni ovo trebalo? Mogla sam doma fino odmarati.“ Al’ kreću svi, pa krećem i ja. Druga serija čini se lakša. Bodrim se: „Ajde, još malo, najgore je prošlo.“ „Hooooodaaaaj!“ Još malo, još malo, još malo…. I gotovo. Dolazim doma, zahvaljujem svojima što su me potjerali na trening. Ponosna sam na sebe!

Došao je i dan da se ide na godišnji odmor. Jupiii! Stavljam u kofer trkačke tenisice, nek’ nek se nađu. Namjera mi je trčati, jer šteta bi bilo nakon 4 mjeseca muke ispasti iz forme, ali nisam baš sigurna da ću se moći natjerati. Veselim se moru i odmoru. Prvu noć sanjam da trčim. I to kako – s lakoćom, kao po oblaku (kao oni neki na nasipu), tako stvarno. Probudim se u 6 i obujem tenisice. Mir, tišina, bonaca. Uključim Endomondo tetu i krenem. I ide. Ide. Ide… „Mogla bih malo hodati. Pa nemoj kad ti ide!“ 1 km, 2 km, 3 km u komadu! Bravo ja!!!!

Slijedeći dan plaža, kupanje, lješkarenje. Navečer nemam mira. „Ma, jel’ ono jučer bilo slučajno? Idem provjeriti.“ Obujem tenisice, krenem. 1 km, 2 km… Prolaznici me gledaju „Kako joj se da?“ pogledom. Sretnem djevojku koja trči iz suprotnog smjera. Nasmiješi se ona meni i ja njoj osmjehom punim razumijevanja. 3 km, 3,5 km, 4 km!!! Nitko ponosniji od mene.

Prošao godišnji i dolazim na Jarun. Izljubim svoje dekače. Nisam čitala mailove pa pitam: „Koliko danas trčimo?“ „8 km“ „Molim??????!!!!!!!!“ Al’ više nisam kukavica, idem pa kako bude. Odmah mi je teško, jer znam koliko još ima. Drugi kilometar, noge od olova, a u glavi samo opaka kilometraža. Stavljam slušalice u uši da mi glazba odvrati misli, ali one se ne daju: „Ne mogu više. Možeš, samo trči. Samo stavljaj nogu pred nogu. Sad ti je teško, ali proći će. Samo nemoj hodati. Radije uspori kako je Petra rekla. Ne odustaj. Ne ooooduuuuustaaaaaaj!“ Pomalo zaostajem. Grupa se okreće i vraća. „Ajmo, ajmo, bravo!“ čujem Petru. Nemam srca odustati. Disanje se smiruje. Noge postaju lakše. 5 km. Ide. „Kad si već trčala toliko, izdrži do kraja“ – govorim sebi. Šesti, sedmi, osmi. ISTRČALA SAM 8 KM!!!!!! Umorna sam, ponosna, zadovoljna, sretna… dalo bi se još emocija nabrojati. U tom trenutku znam, postala sam ovisnik o trčanju, trajno sam se „zahaklala“.

Dođem doma i razmišljam: 8 km je kao od Malešnice (gdje živim) do Jaruna, to je kao od… do…, kao od… do… Toliko sam trčala. JA???!!! Kroz glavu mi prolazi upis u školu, prvi trening, testiranje, prvih 15 minuta u komadu, prva utrka na 1 km, Vedranove riječi, Franine riječi, Petrine riječi, svi trenuci kad sam mislila da ne mogu, kad sam htjela odustati… Ponosna sam do neba i zahvalna svojim trenerima što su od mene učinili TRKAČICU!

I za kraj, citat koji dugo obožavam, a danas osjećam njegovo istinsko značenje:

„Pobijediti samoga sebe više vrijedi od pobjede u tisuću bitaka.

  Tada je pobjeda vaša. Nitko vam je ne može oduzeti – ni anđeli, ni demoni, ni pakao, ni raj.“

Zdenka Blažeković

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

3 Comments

Join the discussion and tell us your opinion.

Maja Vukovićreply
13.08.2014. at 15:46

Bravo Zdenka, izvrsno napisano (evo brišem suze) i mislim da si napisala upravo ono što većina nas osjeća i kako se osjećalo … tako je ‘pobijediti samog sebe vrijedi više od pobjede u tisuću bitaka’. Samo trči i mi ćemo s tobom.

Mirnareply
14.08.2014. at 23:40

Zdenka bravo! I ja sam ponosna na tebe jer se sjecam kada je sve zapocelo. Odlicno si i tekst napisala, pravi motivacijski! Sad cemo svi u trkačice 🙂

Goranreply
21.08.2014. at 07:25

Čestitam na ustrajnosti i konačnom uspjehu. Samo naprijed!
Goran M.

Leave a reply