Školu trčanja kao potpuna početnica upisala sam u rujnu, a krajem veljače istrčala sam svoj prvi polumaraton. Ako mogu ja – znam da mogu svi koji to dovoljno žele!
Ljetna vrućina na Savskom nasipu, znoj, prašina i manjak energije, takva mi sjećanja budi prvi pokušaj trčanja u srpnju prošle godine. Tko bi pomislio da neću odustati? Kratko vrijeme prije toga bila sam dio Trčaone, škole trčanja i nordijskog hodanja, ali ipak i dovoljno dugo da se zaljubim u energiju trenera, polaznika i svih onih koji stoje iza ove predivne priče.
Najvažnije je ne odustati
Iskreno, trčanje me nikada nije zanimalo. Oduvijek mi se činilo naporno i dosadno i jednostavno nisam vidjela svrhu niti shvaćala zašto bi itko svojevoljno trčao, ako ga nitko ne ganja. No, to se promijenilo kad sam upisala školu trčanja i odlučila da neću odustati unatoč mogućoj bezvoljnosti i rasporedu na poslu zbog kojeg nisam mogla biti redovita na treninzima koji se održavaju tri puta tjedno na Savskom nasipu.
Prvi trening započeli smo minutom hodanja i minutom trčanja kako bi i oni koji su prethodno trčali, ali i početnici uhvatili isti ritam. Trening se vremenski i dužinski postepeno povećavao, a pet kilometara odjednom nije zvučalo puno.
Ključna je uloga trenera i osjećaj zajedništva
Nakon svakog treninga osjećala sam istovremeno umor i neopisivu količinu energije i rasterećenosti te sam ubrzo shvatila da se polako zaljubljujem u trčanje. Svaki stres koji mi se nakupio kroz dan izbacila bih trčeći na Savskom nasipu. U tome su ogromnu ulogu imali treneri i grupa polaznika uz koje je vrijeme brzo prolazilo. Puno je lakše bilo trčati dok pričamo o hrani i slušamo neopterećujuće i zabavne priče polaznika koje povezuje isti interes. Red smijeha, red jadikovanja zbog vremenskih uvjeta koji nisu uvijek bili bajni i veliki ponos na pomicanje vlastitih granica obilježili su svaki trening.
‘Glavom trčim bolje nego nogama’
Kada smo počeli pričati o polumaratonu za koji ćemo se pripremati, 21,098 kilometara činilo se nemogućom dužinom za istrčati. No, iako nisam bila redovita u treninzima, svaki put kad bih došla i odradila ga, shvatila sam da je sve “u glavi” (ako nemate nekih fizičkih problema). Jedino što je mene moglo usporiti ili zaustaviti bile su misli: “Koliko još?”, “Ne da mi se više”.
Iz tog sam ih razloga, kad ne bih pričala s ostalim polaznicima, odlučila zamijeniti s vedrijim mislila o tome što ću raditi nakon trčanja, zamišljanjem prizora sa Splitskog maratona koji se sve više približavao, pa čak i hranom koju sam jedva čekala zagristi nakon treninga.
ako nisam bila redovita na pripremama, dan prije polumaratona bila sam uvjerena da ću to riješiti “s pola snage”. Na dan 22. Splitskog maratona – potpuno druga priča. Probudila sam se umorna, bezvoljna i nisam se fizički osjećala dobro. Ni bura koja je puhala to jutro nije pružala utjehu, a ni davala snagu. Još tijekom zagrijavanja počela sam propitkivati svoju odluku i pitala sam se je li to bila dobra odluka. Ali – nisam odustala.
Kad se oko tri tisuće trkača okupilo na splitskoj rivi i u zraku se osjetila nevjerojatna količina energije i adrenalina, kao da mi je netko ulio nadu da i ja to mogu.
Najtežih pet kilometara u životu
Prvih pet kilometara bolio me gležanj, trčala sam sporo i nisam se veselila ostatku utrke. Na prvoj stanici za okrepu uzela sam krišku naranče i popila malo vode i nastavila dalje u nadi da će brzo proći. Trkači su prolazili pored mene i imala sam osjećaj da energijom padam. Razmišljala sam kako više ne mogu, pitala se kada će kraj i kako je moguće da odjednom nemam volje ni snage. No i tu je ogromnu ulogu imao trener koji mi je bio najveća podrška i bodrio me da ne odustanem. Osjećala sam da vjeruje u mene, a nisam htjela razočarati ni sebe ni njega.
Kako sam trčala, staza je postajala sve zanimljivija, a priroda sve ljepša. Trčali smo do mora i stigli do Poljuda gdje su bili bubnjari koji su svima podizali energiju. U tom trenu, kad sam pretrčala stadion kao da sam se probudila i odjednom dobila nevjerojantu količinu energije. Dok sam se uspinjala na Marjan, u zadnjih nekoliko kilometara prestigla sam stotinjak trkača koji su usporavali zbog uzbrdica i iznenadila samu sebe – gdje je drugima bilo najteže, ja sam bila puna energije. Brzo sam stigla i do nizbrdica i samo zamišljala cilj koji, kako se približavao, mene je sve više motivirao pa sam bila brža i sretnija zbog medalje koju sam dobila na kraju utrke.
Prolazak kroz završnu liniju utrke nakon 2 sata i 9 minuta u meni je izazvao bujicu osjećaja. Još nisam bila svjesna da sam uistinu pretrčala više od 21 kilometar, tek sam dolazila do daha, srce mi je lupalo i došlo mi je da plačem od sreće dok sam istovremeno osjećala energiju i umor, ali i ogroman ponos. Posebno kad sam shvatila da sam zadnji kilometar trčala tempom 56 sekundi bržim u odnosu na treninge na kojima sam se pripremala na utrku. Na kraju sam bila 59. od 110 trkača u svojoj kategoriji, a meni je to osobni rekord na koji ne mogu biti ponosnija. Posebno nakon što su mi se preko društvenih mreža javljali i čestitali ugodno iznenađeni poznanici koji znaju da sam uvijek bila “antisportašica”.
Ljudi koji su trkače bodrili tijekom cijele utrke, odlična energija i osjećaj obaranja vlastitog rekorda dovoljan su razlog da kažem da me prošla zaljubljenost i da sada službeno volim trčanje. A najveća pouka koju sam izvukla iz svog prvog polumaratona je da mogu sve što poželim – ako to dovoljno želim!
Svima koji se žele osjećati isto kao i ja, toplo preporučujem Trčaonu!
Napisala i polumaraton istrčala: Tajana Pavlović
#Trčaona