“Kakva Trčaona, kakvo trčanje? Pa šta te netko treba učiti trčati?” – najčešća su to pitanja kada nekome kažem da sam upisala školu trčanja. Ah, tako je to kod nas. Iako, ima i stvarno pozitivnih komentara no gdje bi ja bila da slušam sve komentare. Cijeli život sam aktivna i volim sport, planinarenje, boravak u prirodi, putovanja. To znači da mi je ova škola bila samo još jedan izazov. Naravno da postoji uvijek postoji taj ALI.
Svi koji imaju djecu znaju koliko je to dvostruki izazov. Suprug koji je odsutan mi baš i ne olakšava situaciju pa tu u priču “ulijeću” bake i dida kako bi sebi priuštila ovaj “luksuz”. Kako ja, tako i druge ženice na treningu. Sve su se morale itekako potrudit da bi uopće došle na trening. Iako nas ima malo (kad bi se uspoređivali s drugim gradovima), ekipa je odlična, vesela i atmosfera je motivirajuća. Prve upale mišića su tu, ali neka, jedva smo ih čekale.
Trener Krešo je zakon! Vidi se da radi s djecom, pa mu žene nakon njih ne predstavljaju nikakav problem. Veselim se svakom ponedjeljku/srijedi/petku jer me napokon opet nešto motiviralo da dolazim na trening i budem redovita. Samo molim Boga da bake i dida budu ustrajni u čuvanju unuka kao šta ću ja biti u trčanju! 🙂
Napisala: Damira Tanta, članica Trčaone škole trčanja u Splitu