Nisam volio trčanje još od dana kad sam morao, tijekom predsezonskih priprema, trčati svaki dan po stazama šume koja je graničila s košarkaškom dvoranom, samo zato da bih vratio kondiciju izgubljenu tijekom ljeta na Jadranskoj obali. Nisam volio trčanje, bilo mi je dosadno… bio sam nešto mlađi… i znao sam sve o svemu, pa tako i da trčanje nije za mene!
Danas… danas je d(r)uga priča. Godine bez ozbiljnog bavljenja sporta uzele su svoj danak. Nemam više kondiciju onog mladića koji nije volio trčanje ali imam motivaciju i pamet nešto iskusnijeg čovjeka koji misli da je sve moguće ukoliko je spreman učiti i skromno prihvatiti lekcije i savjete trenera. I tako sam upisao školu trčanja! Motivira me to što želim vratiti svome tijelu „normalni“ sjaj i sebi dokazati da mogu nešto što nikad nisam do sada (neću dalje o tome, nešto ću ostaviti i za sebe!).
Zapravo, prvi mjesec treninga bio mi je prelagan, htio sam više, htio sam brže, htio sam dalje… ma htio sam ja svašta, u meni se ponovno (pro)budio bahati klinac koji želi sve odmah postići i kojemu je samo nebo granica… I onda se dogodilo testiranje. Kilometar, 1.000 metara, tako reći – niš! Sam na startu, nema trenera koji diktira tempo, nema trenera koji te usporava kad si prebrz. Sam si i snađi se! I snašlo me je! Nije bilo lagano, nisam mogao brže, nisam mogao dalje, zapravo jedva sam mogao… do cilja. Kakvo prizemljivanje! Ni danas nisam siguran što me je više peklo nakon testiranja: noge ili ponos! Zapitao sam se kako ću moći dalje kad sam „izgorio“ nakon samo jednog prijeđenog kilometra, kako li ću tek izgledati nakon pet, deset ili više kilometara!!!
Sada, kada su se dojmovi slegli, krećem iz početka, mladića u sebi sam potisnuo… (barem mi se tako čini!). Idem korak po korak, uživam u svakom treningu, uživam u tome da je tempo jači, da me sve boli nakon treninga, kao podsjetnik da sam tek na početku, da me svaki put čeka izazov koji moram prihvatiti i savladati, da svaki put naučim nešto novo o sebi, o trčanju.
Na kraju, kad posložim sve kockice mogu reći da je odluka da upišem školu trčanja je bila nešto najbolje što sam sebi napravio u posljednjih godina, i priznajem da uvijek nestrpljivo čekam idući trening!
Evo, tako sam ja proživio (ili preživio) prvih 8 tjedana treninga, uglavnom boreći se sam sa sobom! VRIJEDILO JE!!!
Napisao: Patrick