Što reći na kraju osmomjesečnog školovanja? Na koncu konca? U stvari, ništa ne reći, već opustiti se i uživati jer je mnogima u adidas školi trčanja ovo bio najbolji period života. A nekima i više od toga. Svi su polaznici, prije svega, zadovoljni jer su okrenuli novu stranicu u životu, preuzeli kormilo u svoje ruke i usmjerili pramac svojeg života u sretnu, zdraviju budućnost. Dok je ostatak sjedilačke populacije iz neposrednog okruženja, popodneva i večeri provodio uz tele-viziju i polako se pretvarao u telad bez vizije, školarci nisu odustali! Ostali su ustrajni do samoga kraja!
Slijepo su vjerovali trenerima koji su, poput mantre, ponavljali iz treninga u trening kako je uistinu moguće istrčati 21 kilometar! Koliko je god bilo teško boriti se sa strahovima i nepovjerenjem, treneri su stoički podnosili torturu sumnje u konačni rezultat. Pitanja tipa kako je moguće istrčati više od toliku dionicu u roku od manje od 8 mjeseci treninga, opetovano i opetovano su bila na usnama većine polaznika. Da su treneri za svako postavljeno pitanje stavili po kunu u džep, mogli bi od svog džeparca platiti startninu svih polaznika na Zg polumaratonu!
Ali, dogodilo se upravo suprotno od onog u što se sumnjalo. Kad podvučemo crtu i osvrnemo se na rezultate, ponosni mogu biti kako polaznici, ali i treneri. Jer ono što se zbivalo 9. listopada je pisanje povijesti; tri stotine polaznika adidas škole trčanja iz Zagreba, Rijeke, Pule, Splita i Osijeka su po prvi puta u životu istrčali polumaraton i položili “osobni” ispit zrelosti. Odlučili su napraviti nešto što im nitko nikada više neće moći oduzeti; odlučili su trčati dva puna sata, a poneki i skoro tri, po centru Zagreba, ne mareći što će im prolaznici govoriti. Adidas virus je ušao u svaku poru njihovog organizma i prouzročio neviđene efekte; tjerao ih je naprijed i naprijed i naprijed, svih dvadesetjedan kilometar, ali i onih posljednjih dvadesetprvi, virus je bio jači i nije dozvolio da stanu prije cilja.
Usporili su, ali stali nisu. Do cilja stigli jesu! Netko brže od dva sata, netko sporije, ali medalja se niti sutradan nije skidala s vrata, a Diploma se i danas kočoperi iznad kreveta ili na zidu ureda. Svim zlim jezicima usprkos. Polumaratonci su bili svjedoci ismijavanja i pogleda ispod oka bliskih suradnika ili kvazi prijatelja. Međutim, nisu dali nikome snagu da ih obeshrabri i zaustavi na putu do cilja. Na kraju su sa svih strana dobili čestitke od srca što nisu pokleknuli i nastavili su trčati i trčati i trčati…
Sada, na kraju organiziranih treninga, došlo je ključno doba kada se ne smije zaustaviti! Osvojen je tek prvi vrh, prvi u nizu planinski lanaca. Duboko vjerujemo kako im ovo nije i zadnji. Dokaz tomu je i stotinjak novopečenih ZG polumaratonaca koji su istrčali rekreativnu utrku duljine 10 km na Ljubljanskom maratonu zadnjeg vikenda mjeseca listopada. Stopiti se u masi 20.000 ljudi koji sudjeluju na pravom trkačkom festivalu u glavnom gradu Slovenije, u gradu koji s pravom nosi titulu Zelene prijestolnice Europe je poseban doživljaj.
Oni koji nemaju afiniteta za natjecanjem, nastaviti će zasigurno dalje u rekreativnom tonu jer smisao puta kojim su krenuli je tjelesna aktivnost i navika svakodnevnog vježbanja! Svima nama je zdravlje bio i ostao prioritet, a trčanje samo sredstvo kojim ćemo usporiti starenje i ostati mladoliki i u formi. A odlasci na utrke diljem lijepe naše, a i šire, neka bude nagrada i svrsishodno ispunjavanje dokolice i dodana vrijednost u novom, ljepšem načinu provođenja slobodnog vremena.
P.S. Što dodati za kraj … osim da ovo nije K R A J !!!
Erik Lukšić