Bojim se da bi ovo mogla biti velika pogreška. Nisam baš uvjeren da će moji komentari vezani uz trčanje i 27. plitvički maraton (s posebnim naglaskom na utrku od pet kilometara) ikome koristiti već da će biti više u domeni soljenja mora, mlaćenja prazne slame i tako to. No, budući da mi je taj zadatak povjerio gospodin Goran Murić – državni prvak Hrvatske u maratonu, odličan trener, profesor kineziologije, dobar drug i kolega – nema mi druge nego uhvatiti se s tim u koštac. Odlučio sam opisati svoja iskustva s treninga, pozitivne aspekte upisa u adidas školu trčanja, a potom ću s vama podijeliti komentare s utrke.
Dakle, prije otprilike devet tjedana upisao sam školu trčanja. Nikad neću zaboraviti uvodno predavanje u Londoneru s obzirom da se preklopio s meni bitnom godišnjicom. Stoga sam nakon predavanja jurio s Jaruna na večeru u jednu pizzeriju na Cvjetnom kako bi prigodno proslavio. Dobro se tu večer jelo i pilo (obiteljska pizza, brat bratu za četvero, dvije salate, svaka može biti jelo za jednu za osobu, par pivica i rakijice za aperitiv), malo se čak i pretjeralo, oči su bile veće od guzice, uglavnom, ostalo je pizze za doma. Fino nam to upakiraše u veliku kutiju i krenuh ja nogicama laganim kući, kad na Savskom mostu ugledah svoga budućega trenera: Gorana Murića. Nemalo me iznenadio, tad me nije poznavao ali svejedno me bilo sram. Eto, nije prošlo ni par sati od upisa u školu trčanja, a ja s pizzom pod rukom i lagano pijan idem kući. Lijepo i pristojno ga pozdravih, a njemu valjda ostade upitnik-uskličnik (?!) iznad glave. Tada sam odlučio da ću svojom motiviranošću, predanošću i obrambenim mehanizmom izravne kompenzacije Goranov upitnik-uskličnik (?!) pretvoriti u uskličnik (!) iznenađenja, odobravanja i zadovoljstva učenikom.
Mislim, nisam ja ništa odlučio i to što pišem nema veze s ničim ali mi sad u nekakvoj pisanoj retrospekciji ta priča dobro zvuči pa će tako ostati zapisano. Zajebanciju na stranu, škola trčanja mi je stvarno promijenila život: naučio sam se riješiti stresa trčanjem, a ne isključivo cugom, cigaretama i sl. S tim povezano ja zaista manje pijem i pušim, smršavio sam 8kg i polagano se udaljio od prijašnje figure pretilog krkana, bolje spavam i još neke druge intimne stvari o kojima mi žena ne da pisati. Za sve to puuuunoooo hvala svima: osnivačima škole, trenerima i polaznicima.
Mogu slobodno reći da mi trčanje, makar to bio klišej, pruža zadovoljstvo i već mi se u nekoliko navrata dogodilo da obujem tenisice i bez nekog posebnog plana i povoda krenem trčati po nasipu. Što se tiče treninga, tu se samo prepustim stručnom vodstvu trenera. To prepuštanje treba uzeti uvjetno budući da često zabrijem pa se utrkujem na treninzima unatoč uputi da to ne činim. Trudim se to ispraviti s tim da nisam jedini zabrijanović-utrkanović (Ima nas još!).
A sad ono najsočnije: izvješće s plitvičke utrke na pet kilometara, jeeeah. Stvarno ne znam što bi tu pisao. U ovom zavoju sam ovako pa sam uzbrdo onako. Istina je da sam se s Majom i kolegom Silvijom zaletio k’o majmun i tako trčao do prve uzbrdice, a onda u više navrata poželio stati. Posebno me provocirala i ljutila nepodnošljiva lakoća trčanja malih dječaka i djevojčica (malo šprinta – pa stane – pa šprinta još više – pa stane) koje sam poželio baciti u jezero. Joj da sam samo kojeg uspio uhvatiti. E da, bilo mi je lakše kad sam vidio meteorologa Zorana Vakulu na startu. Pretpostavio sam da čovjek koji godinama izvještava o vremenu ne bi došao na utrku a da zna da će vrijeme biti loše. U konačnici, stvarno mi je drago što nisam stao. Poseban respect Jeleni za bitku u finišu, Maji i Silviju za dobar pace i svima koji su sudjelovali u utrci.
Gorane to je to, ne da mi se više pisati umoran sam k’o konj, a sutra putujem baki i dedi. Još samo pojedem burek sa sirom, popijem malo pivo i odoh spavati. NAPOMENA: Taj burek ću konzumirati izvanredno, inače sam prestao jesti poslije 19 sati 🙂
Zaključno, jedino za čim žalim jest što se trčanjem nisam počeo baviti ranije. Stoga savjet svima: Ljudi ne gubite ni trena, VRIJEME JE DA SE KRENE!
Na nagovor trenera, tekst napisao: Enes Sedić 🙂