Apres la tombee de la nuit
Prijateljica iz škole (neću je imenovat već ću samo spomenut da je osvojila prvo mjesto u jogging kategoriji na prvoj utrci Treking lige u 2012. (Medotrek), so proud of her!) se već okušala u trkama u organizaciji ekipe Gelenderovaca. Prije par mjeseci, otišla je na Jutarnju gelender ligu dok su se moji planovi za odlazak na istu izjalovili. Na pitanje kako je bilo, odgovorila mi je na chatu, citiram: “Saaaaaaaaaavršeno!”
S oduševljenjem mi je pričala o brzopoteznom usponu po Gipsu te kako će sljedeći put na ravnijim dijelovima i trčati. Odlično, rekoh, a s obzirom da je čak mjesec dana do sljedeće JGL, predložih da u međuvremenu zajedno odradimo jedan samostalni jutarnji trening po toj istoj stazi. Od ideje je prošlo 3 mjeseca, odnosno već toliko dugo se bezuspješno iz tjedna u tjedan dogovaramo oko tog savršenog jutra kada ćemo i ona i ja bit slobodne da u nešto malo kasnijem terminu od službenog starta (očito nismo jutarnji tipovi) odradimo ono što je sad već u iščekivanju dobilo interni naziv S(amostalna)JGL.
I još uvijek nismo otišle. 🙂
Prije par dana Janko šalje tjedni program treninga, a srijeda je umjesto uobičajnog trčanja po nasipu zamijenjena brdskim treningom. U objašnjenju stoji da idemo na neko po redu kolo Mrak kombinacije jer da u ovoj fazi priprema treba raditi brdo zbog snage, a ovaj je trening ujedno i zabavan pa zato navali, narode.
Pročitavši mejl do kraja, osjećala sam se kao predstavnik najgore vrste štrebera koji je upravo pozvan na najbolji tulum u gradu. Naime, koliko je gelender.hr underground, toliko je i lokalni creme de la creme. Jednom me je poznanik također trkač, ali cestovni, pitao znam li kuda Gelenderovci trče pa rekoh da znam da trče po Sljemenu, ali kuda točno, to ne znam. Eh, i bolje ti je da ne znaš, odgovorio je. Od raspisa trka boli glava, a pogledajte vremena, pogledajte imena.
Dakle, štreber u meni gori od želje za odlaskom na Mrak kombinaciju (jednom se živi!), a onaj zdravorazumski dio kaže: nemaš čeonu lampu, niti trkački ruksak, prijevoz stvari je upitan, a u školi trčanja su te razmazili s toplom svlačionicom. Malodušnom ciniku bolje da ne dajem prostora, ali on mi stalno šapuče da tamo ne pripadam (spora si) pa da je tamo hrpa bedaka (tko normalan trči po mraku), da ću se ozlijedit, a na povratku i prehladit.
Stvari nikad, ali nikad nisu onakve kako ih zamišljamo i srećom po mene, često puta su puno bolje od ove mizerno obeshrabrujuće vizije nečega što bi trebala biti “Mala noćna avantura”. Presudan je zadnji Jankov mejl, u kojem piše da nam ne treba lampa jer idemo u grupama. So the geek is going, just imagine the thrill!!! 🙂
Zakazano šišanje je gotovo u 17:15 (idem speglana na Kombinaciju…), na Mihaljevcu sam u 17:45. Kupi me ljubazna ekipa Dražen&Marta, na Bliznecu smo u 18h. Tamo je već pun parking, presvlačim se u autu, donose mi karton za kontrolu. Vani je hladno, a pila sam dosta tekućine pa tražim neosvjetljeni mrak. Zrak je hladniji od očekivanog zato uzimam gornji sloj jakne, filc ćemo vratit nakon trke. Kratki dogovor s Ivšom koji će voditi sporiju grupu. On nam pokazuje smjer kretanja, a s obzirom da mi to skoro pa ništa ne znači, izrečeno ide na jedno uho unutra, a na drugo van.
Poprilično mi je hladno, ali tek se kratko zagrijavam jer me lovi neki mentalni grč, no vodim se onom starom, kud svi Turci, tud i mala… Viču start za 3 minute, ekipa zbila redove, lik daje zadnje upute da se javimo Žani na cilju. I da upri… pa UUUPRI, viče raja (na nekom stablu, na zagorskoj strani, gdje je jako strmo, a sakrio se potočić i piše UPRI …). Ustvari, ne znam kako ide priča.
Krenulo je po cesti i to mi je super jer je skroz “civilizovano” i tempo je revijalan, a inače volim cestu na Lagvić ligi i skroz se snalazim! Juuuhu! Nakon cca prvog kilometra već skrećemo u šumu, sporija grupica se drži zusammen, neki razvezali jezik, ali ja se ne dam nasamarit, čuvam snagu, a od dahtanja i šmrcanja tak i tak ne mrem neš’ suvislo reć.
Nakon 10-ak minuta, grupa se razvlači, Ivši govori da pripazi na sporije jer zaostaju, a neki ni lampe nemaju. Ja sam pak uzela mini-tiny-light ručnu lampu, tek pro forma jer mi ustvari jedva osvjetljava put, ali bolje išta nego ništa. Pratim jednog školarca koji hoda sa štapovima i čini se da zna što radi. Do kontrole dojmovi su skroz pozitivni, među prvima sam u svojoj grupi, nije mi teško, zapravo sve kao inače, osim što je mrak. Po prvi put cvikam karton i nastavljamo put, da put… To je nešto na divljaka, jako strmo, ali ipak prohodno. Trebalo bi se po danu tamo vratit i vidjet gdje smo to gazili pa da opišem detaljnije, ovako je bilo samo gledaj sljedeći korak, pazi na granje, korijenje i grančice i ne posustaj.
Potrajalo je to, ali u četveronoškoj muci izgubih pojam o vremenu. Znam samo da sam se u jednom trenu našla na Leustekovoj stazi i koliko sam bila zadovoljna jer će mi sad biti lakše, toliko mi je smetalo proklizavanje na ledu i daljnji hod kao po jajima. Tu sam izgubila puno vremena, a kad sam već toliko sporo išla, onda sam dva tri puta odlučila i skroz zastat te malo uživat u zvjezdanom nebu (ne vidjeh toliko zvijezda od ljetos) i pogledu na našu malu metropolu.
U međuvremenu je iz kanjona popela manja ekipa cura sa štapovima, koja me je ubrzo i sustigla pa prestigla, međutim, odlučila sam se okoristit stazom osvjetljenom njihovim lampama i dodat gas. Dakle, napokon se na ovoj trci opet trči, ali kratko, jer cure popreko režu Leustek pa u brdo pred sam kraj staze. Pratim ih jer su mi jedino društvo i uvjerena sam da znaju kamo dalje. Trče po cesti u smjeru Puntijarke, a onda final cut, lijevo u brdo, strminom kroz kupine i koprive te ostali korov. Izbivši na stazu kod kapelice, bježe dalje, a mene baš u pravom trenu (crkle baterije u nazovi lampi) stiže kolega školarac koji nosi i čeonu i ručnu lampu, ideš ‘lega! 🙂
Zajedno trčimo do cilja, u već dupkom puni pansion Snježna kraljica.
The day after: Čudim se što nema bolova ni upale mišića, ali zato ih je bilo vikend prije nakon poduže brdske hodačine. Treba izdvojit i vrijeme, a jučer kažu da je to i previše vremena za trčanje… Hm, u brdo se ide po potrebi, po želji, a još najlakše kad je to redovito, na ligu ili u slobodnom aranžmanu pa može i ekipno, s pozivnicom za Mrak ili s prijateljicom na SJGL.
Ništa nije uzalud i uzalud je sve…
Napisala: Ivana Radić