Kada me trener Toni pitao želim li podijeliti dojmove sa svojeg prvog polumaratona koji je održan 01.10 2022 . godine u Zagrebu nisam dvojila ni sekunde. Izuzetna mi je čast što sam dobila priliku pisati o svojim emocijama koje sam proživjela na samoj utrci, a i sada s određenim vremenskim odmakom, te se zahvaliti svima koji su mi bili velika podrška pri ostvarenju mojeg cilja.
Dojmovi su se slegli i napokon sam postala svjesna kako sam istrčala svoj prvi polumaraton. Jako sam sretna što sam ga baš istrčala u svom rodnom gradu. Lijepo zvuči ovo prvi, jer već sada znam da nije zadnji. Nije bilo lagano, ali isplatilo se. Usprkos borbi s vremenom, bolovima, umorom, samom sobom i glavom , uspjela sam ga istrčati zajedno s mojih 5 cura iz C grupe (nasip) trenera Tonija. Svakako moram spomenuti i Ivanu D., Ivanu K., Saidu, Ninu i Jelenu. Zajedno smo uporno odrađivale sve treninge u svim vremenskim prilikama. I uspjele smo. Cilj je ostvaren.
Počeci početaka
Sve je počelo u ožujku kad sam napokon odlučila upisati školu trčanja. Uspjela sam u stvarnosti realizirati svoju dugogodišnju ljubav prema trčanju. Nemam razlog zašto baš sada, ali definitivno nikad nije kasno ako postoji volja. Pripremali smo se dugih 6. mjeseci. Krenuli smo s minutom hodanja, minutom trčanja. Tada nam je to bilo teško. Treninge smo imali tri puta tjedno. Bili smo redoviti, na svakom treningu. Bilo je tu uspona, padova, ljutnje, smijeha, žuljeva, bolova, upala. Ali upornost, rad na sebi i redovitost na treninzima, te izuzetni treneri u našoj školi trčanja Trčaona, doveli su nas do ovih postignutih rezultata. A naravno i naša mala trkačka zajednica na pivskim druženjima nakon dužinskih treninga. Trebalo je vremena, ali došli smo do tih dužina. Krenuli smo nakon utrke na 10 km koju smo trčali krajem 8. mjeseca. Nismo bili svjesni a već smo ih trčali. I trčali smo ih ljeti na visokim temperaturama. Ali svakim treningom bili smo sve bliže našem cilju.
Dan polumaratona
Napokon je došao za nas jako važan dan. Polumaraton se trebao održati u nedjelju ujutro, ali su ga zbog biciklističke utrke prebacili na subotu u 15 sati. Bili smo u panici kako ćemo trčati polumaraton u to vrijeme. Nestrpljivo smo čekali 14 sati i naše okupljanje na Europskom trgu. Jutro taj dan činilo mi se kao čitava vječnost. Dane prije utrke poslušali smo sva važna predavanja, držali se plana prehrane, odrađivali smo i tapering treninge, ali svejedno trema je radila svoje. I tada je stigla poruka podrške našeg Filipa koja je bila sve. Došla je u pravom trenutku. Nakon zajedničkog fotografiranja i zagrijavanja, kada smo ušli u trkačku zonu s ostalim trkačima shvatili smo da nema natrag. To je to. Krećemo u važnu utrku. Znam da nam je glava najbitnija jer noge su spremne. Lagano je bilo trčati kroz Jurišićevu, Vlašku, Maksimirsku cestu sve do Svetošimunske. Tada sam se prvi put pitala što mi je ovo trebalo. Vrijeme nam nikako nije išlo na ruku, bar prvih 10 km, bilo je vruće i sparno, a i jedva sam čekala krenuti natrag prema gradu. Znala sam da me čeka još 11 km ali nekako je bilo lakše za odraditi, iako pred sam kraj više ništa nisam osjećala. Postavila sam si u glavi male ciljeve,. Svaka okrepa je bio jedan cilj. I tako mi je bilo lakše istrčati svih 21.1 km. Atmosfera je bila predivna, puno trkača, poznatih lica koja poznaješ preko trkačkih grupa, puno navijača koje ne poznaješ a bodre svakog natjecatelja. Sam kraj je neopisiv. Trčiš prema cilju po Ilici, sve te boli, gledaš ljude kako šeću, podržavaju te, misliš si u glavi pa imam još malo i stisneš. Glava je odradila svoje. Utrčali smo u cilj, umorni, iscrpljeni, ali sretni i ispunjeni. Osjećaj koji ostaje. Osjetim ga i sada kada pišem ovaj tekst.
Ponos i zahvala
Nisam požalila ni u jednom trenutku. Definitvno sam se navukla. I sada želim brže i bolje. Znam se uhvatiti u trenutku kad promišljam jesam li na polumaratonu mogla bolje ili brže. Taj vrtlog emocija i misli , pitanja koja se postavljaju kao npr. jesam li trebala kraće stati na ovoj okrepnoj stanici ili nisam trebala baš hodati tu minutu. Ali uspjela sam istrčati polumaraton u 6. mjeseci treniranja i jako sam ponosna na sve nas koji smo u tome uspjeli. Trebamo biti ponosni. Nije to mala stvar. Žao mi je što naša Morana nije trčala s nama (ali se nadam da će trčati na proljetnom ZG polumaratonu), no neizmjerno sam joj zahvalna na podršci i što nas je dadiljala prije i poslije utrke. Na zadnjoj okrepnoj stanici bilo je lijepo vidjeti Domagoja koji nas je do cilja dopratio na biciklu. Poznata lica su bitna u ključnim trenutcima. Natalija je trčala prije nas 10 km i dočekala nas je na cilju. Ljudi hvala vam. Hvala našoj školi trčanja Trčaona i našem treneru Toniju na svemu kroz ovih 6. mjeseci škole trčanja. Hvala ostalim trenerima i jako dobroj atmosferi na svim treninzima i utrkama na kojima smo bili zajedno. Posebno hvala mom mužu i djeci koji su mi bili velika podrška kroz ovaj period. I hvala mojoj vjenčanoj kumi koja me i potaknula da napokon krenem s trčanjem. A sada nas čeka ZG cener. Pripreme su krenule. U biti nisu ni stale. Treniramo i uživamo u svakom treningu.
Idemo dalje….
Napisala: Ines Tomić, članica Trčaone Zagreb