Moja priča. Iskrena i od srca.

Ovo je moja priča. Kratka ali iskrena i od srca.

Tamo negdje u travnju prošle godine obiteljski život se lagano počeo rušiti, a da nisam niti znala. Već tada je bila neka zezancija da bi možda mogla umjesto ispijanja kuhanog vina na kućici pokušati trčati Zagreb Advent Run.

Ja, koja nikada nisam potrčala, a kamoli trčala. Ja koja imam discus herniu, probleme s koljenima i ne znam koja noga je lijeva, a koja je desna pa imam 2 lijeve i cijeli život mi se svi smiju kako izgledam dok trčim.

Iz znatiželje, ideje da tamo sigurno ne dolaze neki loši ljudi, upisala sam se u rujnu u Trčaonu. Izašla iz zone komfora i došla potpuno sama među nepoznate ljude.

Ja, koja niti na kavu u kafiću ne znam sjesti sama. Te prve dane uvijek bi dolazila uplakana jer mi je jesen postajala još teža i bolnija. Suze nitko nije vidio, obrisala bi ih prije dolaska i hrabro slušala upute trenerice.

Prve treninge trčala sam uz svoju djecu koja su me iz drugog dijela grada dolazila bodriti na biciklima i paziti da ipak dođem i ne ostanem doma plakati. Sve drugo je povijest.

 

Danas, nakon što sam postala klubašica iza sebe imam otrčan ZAR, imam i medalju, ali najbitnije – imam neke nove ljude, pozitivne, krasne, zbog kojih s guštom navučem trkačke tenisice.

Nema savršene formule, ali definitivno je jedno točno – trčanje prazni glavu od loših misli, tjera ih, vraća osmijeh i najbitnije mijenja ti život. Definitivno i jedino na bolje.

Ako misliš da ne možeš, vjeruj mi da možeš.

Neku večer je bilo jako teško, a bilo je blizu ponoći. Budala je ustala, obukla se, navukla tenke i otrčala 1 km. Samo 1, a san je bio lagan i s osmijehom.

Ja slavim Valentinovo na nekoj utrci koju sam izguglala na netu, a gdje si ti? Znam gdje si! – ispunjavaš prijavnicu za Trčaonu i vjeruj mi – to ti je najbolja odluka da zavoliš i mijenjaš jedinu osobu koju možeš i moraš mijenjati – sebe.

Napisala: polaznica Trčaone Zagreb

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: